Prema novijim istraživanjima, uzrok ADHD-a leži u biološkoj različitosti funkcioniranja središnjeg živčanog sustava koja proizlazi iz naslijeđa ili je posljedica nepovoljnih čimbenika oko rođenja djeteta
STRUČNJAKINJA OBJASNILA
Dr.sc. Sekušak-Galešev: Evo kako prepoznati ADHD kod djece i kakav je to poremećaj
Čitanje članka:
7
min
Mnogi roditelji, odgojitelji i učitelji susreću se s pojmom ADHD-a i često su u nedoumici radi li se kod djece koja su katkad nepažljiva, brzopleta, impulzivna ili agresivna o ADHD-u, ili o prolaznoj fazi tijekom djetetovog odrastanja kojoj uzrok može biti neki vanjski faktor ili trenutno emocionalno stanje koje će proći. U serijalu od tri nastavka izvanredna profesorica Snježana Sekušak-Galešev, prof. psiholog, odgovorit će na brojna pitanja koja si postavljamo kada je riječ o ADHD-u. U prvom članku govori se o dijagnozi i simptomima ADHD-a, u drugom o terapijskim postupcima, a u trećem o podršci djeci i odraslim s ADHD-om i njihovim obiteljima.
Snježana Sekušak-Galešev, prof. psiholog, izvanredna je profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u mirovini, na kojem je u dva mandata (2017.- 2021) obnašala funkciju dekanice. Trenutačno je direktorica Centra za psihološku podršku Sekušak-Galešev, u kojem provodi savjetovanja, psihološku dijagnostiku i terapiju djece s razvojnim rizikom i teškoćama u razvoju i njihovih roditelja, adolescenata i odraslih.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Nastavu izvodi na preddiplomskoj i diplomskoj razini studija na Edukacijsko-rehabilitacijom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao vanjski suradnik i na drugim sveučilištima u Sloveniji i Bosni i Hercegovini kao gostujući profesor. Osim znanstvenog i nastavnog rada, ukupno 41 godinu intenzivno djeluje u profesionalnom području savjetovanja, psihološke dijagnostike i terapije djece s razvojnim rizikom i teškoćama u razvoju i njihovih roditelja, adolescenata i odraslih te posebice djecom i odraslima s ADHD poremećajem. Godine 2016. dodijeljeno joj je društveno priznanje Hrvatskog psihološkog društva „Marulić: Fiat Psychologia“ za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije. Dobitnica je priznanja Nagrada grada Zagreba u 2021. godini za najviše zasluge i postignute rezultate u teorijskom i praktičnom radu u promicanju znanosti i ostvarivanju prava djece i mladih s teškoćama te odraslih osoba s invaliditetom.
Dr. sc. Snježana Sekušak-Galešev, prof. psiholog
Vi ste svoj znanstveno-istraživački rad u velikoj mjeri posvetili ADHD-u kod djece i odraslih. O kakvom se poremećaju radi?
Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj - ADHD je neurorazvojni poremećaj čije je bitno obilježje perzistentni (postojan, stalan) obrazac nepažnje i /ili hiperaktivnosti-impulzivnosti koji ometa funkcioniranje ili razvoj (DSM V, APA, 2013). Uobičajeno je da ljudi povremeno pokazuju ovakva ponašanja. Svi smo ponekad nepažljivi, teško se koncentriramo, impulzivno reagiramo, nemirni smo. Međutim, za osobe s ADHD-om ta su ponašanja značajno češća, ometajuća i javljaju se u više situacija, u školi, kod kuće, na poslu ili s obitelji i prijateljima.
Često se susrećemo s pojmovima ADD ili Attention Deficit Disorder i ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder, koja je razlika između ove dvije dijagnoze?
Pojmovi poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti (ADD) imaju povijesni kontekst koji odražava razvoj razumijevanja ovih neurorazvojnih poremećaja. Američka psihijatrijska udruga isprva je koristila naziv ADD za opis stanja, počevši od trećeg izdanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-III) iz 1980. godine. Ova je terminologija upućivala na dominantne simptome nepažnje bez značajnije prisutnosti hiperaktivnosti. Sljedeća izdanja DSM-a dodatno su usavršila kategorizaciju. DSM-IV prepoznaje tri podtipa poremećaja: pretežno nepažljiv tip (ranije nazivan ADD), pretežno hiperaktivno-impulzivni tip te kombinirani tip, koji obuhvaća obilježja oba spomenuta tipa. Najnovije izdanje, DSM-5 (2013.), zadržava ove podtipove, uz dodatne opise usmjerene na odraslu dob, pod jedinstvenim nazivom ADHD, uz razumijevanje da hiperaktivnost nije uvijek dominantan simptom.
Zna li se uzrok ADHD-a?
Jednoznačan odgovor na pitanje što uzrokuje ADHD još je nepoznat. Jednostavna etiologija je prisutna samo u manjoj grupi djece s navedenim poremećajem. Za sve ostale problem je mnogo kompleksniji i obuhvaća brojne čimbenike.
Prema novijim istraživanjima uzrok leži u biološkoj različitosti funkcioniranja središnjeg živčanog sustava koja proizlazi iz naslijeđa ili je posljedica nepovoljnih čimbenika koji mogu djelovati tijekom trudnoće, poroda ili nakon rođenja djeteta. U patogenezi nastanka ADHD-a kao mogući uzrok navode se razlike u strukturi mozga, njegovoj električnoj aktivnosti i moždanoj „povezanosti“ između dviju hemisfera te osobito manjak neuroprijenosnika.
Napredak u genetici i istraživanja koja su proučavala obitelj, blizance i posvojenu djecu potvrdila su da određeni geni određenih neurotransmitera - dopamina i norepinefrina maju ulogu u nastanku ADHD-a i to zbog pretjerane ekspresije transportera koji je odgovoran za preuzimanje dopamina i norepinefrina na presinaptičkim završecima. Stoga dolazi do insuficijentne interakcije sa postsinaptičkim receptorima i prebrzog recikliranja neurotransmitera. Krajnji ishod je nemogućnost održavanja pažnje i slaba kontrola impulzivnosti.
Kada se javljaju prvi simptomi ADHD-a i koji su to simptomi?
Problemi sa nedovoljnom inhibicijom (hiperaktivnost i impulzivnost) pojavljuju se u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju uočavaju kasnije, s pet do sedam godina, kada su zahtjevi za koncentriranim, mirnim i pažljivim ponašanjem veći (priprema za školu, polazak u prvi razred).
Koji profil stručnjaka dijagnosticira ADHD?
Prilikom utvrđivanja dijagnoze važno je imati na umu da postoje problemi u razvoju djeteta psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pažnje i hiperaktivnom poremećaju. Stoga je važno da u dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim - pedijatar, neuropedijatar, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped, dječji psihijatar, socijalni pedagog. Dijagnozu u svijetu mogu postaviti stručnjaci educirani u tom području, što su uglavnom liječnici/psihijatri, psiholozi i neki od drugih stručnjaka sa specijalizacijom u tom području. U Hrvatskoj dijagnozu postavljaju psihijatri (dječji psihijatri) neuropedijatri, neurolozi, psiholozi, sa iskustvom u tom području, najčešće u suradnji.
Kada se djetetu može postaviti dijagnoza ADHD?
Dijagnozu je teško postaviti prije četvrte ili pete godine života, jer osim što je karakteristično ponašanje mlađe djece varijabilnije, postavlja im se i manje zahtjeva za trajnijim održavanjem pažnje i kontrolom ponašanja.
Dijagnoza se najčešće postavlja polaskom djeteta u školu, ili prelaskom u peti razred osnovne škole, jer su u tim periodima zahtjevi za prilagodbom u djece najveći. Procjenjuje se da je učestalost ADHD kod školske djece 5-7 %, a četiri do pet puta se češće javlja kod dječaka. Osim razlike u učestalosti, djevojčice i dječaci se razlikuju i u karakteristikama poremećaja. Kod dječaka je češće prisutna hiperaktivnost, dok djevojčice imaju više teškoća u održavanju pažnje. Zbog toga se teškoće djevojčica kasnije prepoznaju. što im uskraćuje pravodobni tretman. Što je osoba starija omjeri među spolovima se smanjuju. Kod odraslih je podjednaka prisutnost poremećaja kod muških i ženskih osoba.
Možete li nam pobliže opisati proces dijagnostičke obrade?
Važno je da u dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim kao i suradnja s roditeljima te stručnjacima iz dječjih vrtića i škola, kako bi se prikupili anamnestički podaci te podaci o funkcioniranju djeteta u različitim prirodnim situacijama. Kod odraslih je važna suradnja psihijatra i psihologa kako bi se diferencirao ADHD poremećaj od problema mentalnog zdravlja ili utvrdio komorbiditet. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, a prema kriterijima iz Međunarodne klasifikacije bolesti ( MKB-10/ICD-10) postavljenim od strane Svjetske zdravstvene organizacije, te prema DSM V klasifikaciji (APA).
Simptomi poremećaja su gotovo identični u oba kriterija, no razlike postoje u dijagnostičkom algoritmu.
Prema Dijagnostičko statističkom priručniku mentalnih poremećaja Američke psihijatrijske udruge DSM-V (2013), poremećaj se naziva Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD), a može se javiti u tri oblika:
• Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj, kombinirana klinička slika
O ovom obliku poremećaja se radi ako šest ili više simptoma nepažnje i šest ili više simptoma hiperaktivnosti-impulzivnosti traje najmanje šest mjeseci. To je ujedno i oblik poremećaja koji se javlja kod najvećeg broja djece i adolescenata.
• Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj, klinička slika s predominantnom nepažnjom
Ovaj tip poremećaja se dijagnosticira ako šest ili više simptoma nepažnje a manje od šest simptoma hiperaktivnosti-impulzivnosti traje najmanje šest mjeseci.
• Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj, klinička slika s hiperaktivnošću-impulzivnošću
Ovaj podtip poremećaja se dijagnosticira ako šest ili više simptoma hiperaktivnosti – impulzivnosti a manje od šest simptoma nepažnje traje šest mjeseci. Međutim, i kod tog tipa poremećaja nepažnja može biti značajni problem.
U Europskoj ICD 10 klasifikaciji (1992) opis poremećaja se nalazi u rubrici "Hiperkinetski poremećaji" a naziva se "Smetnja aktivnosti i pažnje". Opisuje se kao grupa poremećaja za koje je karakterističan rani početak (u predškolskom razdoblju, obično prije pete godine života), kombinacija pretjerano aktivnog, slabo kontroliranog ponašanja sa značajnom nepažnjom i nedostatkom ustrajnosti u zadacima koji zahtijevaju kognitivni napor, a trajno su prisutni i prevladavaju u situacijama u kojima je to neprikladno.
Da bi se postavila dijagnoza potrebno je da se neki od oblika poremećaja prema postavljenim kriterijima javlja u proteklih 6 mjeseci u najmanje dvije sredine (obitelj, škola, vrtić, kazalište i slične institucije…).
Teškoće ADHD-a iskazuju se različitim intenzitetom u različitim situacijama. Promjene ponašanja i simptomi ADHD-a tipično se pogoršavaju u situacijama u kojima se traži trajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije – učenje u razredu, zajednička igra) ili kojima nedostaje privlačnosti, dinamike, nečeg novog (npr. slušanje učitelja, čitanje ili pisanje dužih tekstova, a u odrasloj dobi je to rad na jednoličnim i monotonim poslovima). Teškoće su manje ili ih nema ako dijete vode roditelji ili starije osobe u smislu rasporeda aktivnosti, pomoći u učenju, dosljednosti u odnosima, stabilnog i smirenog okruženja. Isto se dešava i kod zanimljivih aktivnosti - na igralištu, prilikom igranja na računalu, u interakciji jedan prema drugom s odraslom osobom (pomoć u učenju, kod psihologa, liječnika i sl.), ili dok ga se često nagrađuje za primjereno ponašanje. Zbog toga u dijagnostici pomažu različite liste procjene kojima roditelji i učitelji procjenjuju ponašanje djeteta u školi i kod kuće te se na taj način dobiju informacije do kojih se u procesu individualne dijagnostike teže dolazi.
Kada govorimo o dijagnostici ADHD-a, gdje je Hrvatska u odnosu na europske zemlje i svijet?
Nažalost u Hrvatskoj se ADHD još uvijek dijagnosticira u manjoj mjeri i u dječjoj i u odrasloj dobi, ali stanje se značajno poboljšalo zadnjih 5 – 10 godina.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
