Doktor Ranko Rajović otkriva nam sve o izazovima s kojima se roditelji, ali i djeca danas susreću te kako ih najbolje riješiti. Roditelji se trebaju educirati jer nekad iz najveće ljubavi nastaju pogreške
KLJUČNI SAVJETI ZA ODGOJ
Dr. Rajović: Roditelji, ekran je puno opasniji nego što mislite!
Čitanje članka:
8
min
Dr. Ranko Rajović, specijalist interne medicine i osnivač Mense u više država, autor je NTC sustava za poticanje razvoja djece. Na Pedagoškom fakultetu u Kopru vodi Katedru za neuroznanost u odgoju i obrazovanju, a njegov program učenja akreditiran je od ministarstava obrazovanja i provodi se u više od 20 zemalja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:30
U svom radu Rajović posebno naglašava važnost kretanja, tradicionalnih igara i smanjivanja vremena koje djeca provode pred ekranima. S nama je podijelio neke od najvećih zamki i prednosti odgoja djece.
Možete li nam ukratko reći jeste li dosad primijetili neke razlike između djece koja uče na vaš način i onih koji ne?
Ono što je jako važno reći ovdje jest da mi pratimo djecu tri, četiri ili pet godina, a razlika se vidi već za godinu dana jer je to potpuno drugačiji pristup. Sjećam se kad smo bili u jednoj školi i ostali poslije seminara. Neki su nastavnici pitali: “Ovo je sve dobro, ali kako to primijeniti, recimo, na fizici ili na nekom drugom predmetu?”. Rekao sam im: “Evo, doći će moj sin pa ćemo vidjeti”. Vuk, koji je inače doktorirao na Tehnološkom fakultetu, pokazao je neke naše metode. Jedna se nastavnica okrenula i rekla: “Isuse!” - ozarenog lica. Shvatila je da postoji nešto što još nisu učili na fakultetu. Bio je to već šesti školski sat i djeca su bila umorna, no za dvije minute su se razbudili. Radili su 45 minuta u smijehu i uradili, kažu, dvostruko više nego što bi inače uradili za jedan školski sat. Smiju se, javljaju se, igraju se i samo traže: “Je l’ može još?”. Kad su radili test sedam dana kasnije, djeca su skoro sve upamtila. Imamo jako puno primjera za fiziku, kemiju i biologiju.
Dat ću vam jedan konkretan primjer s kemijom i periodni sustavom elemenata. Dali smo djeci da prave male junake, kao one iz igrice “Brawl Stars”. Vuk im je dao primjer Lion, pa su se oni pitali što je to? Vuk je odgovorio Li je litiji, ima bateriju na leđima, trči sto na sat! O je kisik. Što je to? Pa ima masku s kisikom i trči ispod jezera. N je dušik, jer naš junak ima pištolj koji sve zamrzne kad krenu na njega na minus 190 Celzijevih. Ma, kakve su to moći?, kažu nam djeca znatiželjno. E, i onda smo im rekli da sad naprave sami. Oni počinju otvarati knjige, tražiti, razmišljati... Smišljati svoje junake. I tako su kroz igru i zabavu naučili elemente i koji za što služi. To vam je dokaz da možemo drugačije učiti. Nije poanta samo da nauče neke informacije, nego da ih dulje pamte i bolje povezuju, a to će se tražiti u budućnosti. Funkcionalno znanje je kako povezujemo ono što znamo, a ne da učimo napamet. Tu smo već izgubili od kompjutora jer su oni bolji i po kombinacijama i po informacijama. Učimo ih ono što kompjutori ne mogu.
Kad biste mogli izbaciti jednu jedinu stvar iz djetinjstva današnje djece, što je to?
Ekran. Ja bih ga zabranio do 12. godine, no nitko ne sluša i svi govore da je to moderno. U redu je da uzmu mamin ili tatin telefon pola sata, ali dajte im neku logičku igricu. Dijete ne smije imati svoj telefon i da bude bez kontrole. Ma svaki ekran bih zabranio, ali najgori je telefon, on je blizu oka. On je 20 centimetara, a TV je ipak na tri metra. Problem je što je ekran jako blizu, nema dinamičke akomodacije oka koja je jako važna za buduću koncentraciju i čitanje. U našem djetinjstvu trčali smo od jutra do mraka, preko grane, preko kamena i potoka, i oko je non-stop radilo dinamičku akomodaciju. Danas, djeca po pet sati gledaju u ekran. Meni je to veliki problem i ja bih to izbacio. Znači, može pola sata i ne treba više.
Spomenuli ste trčanje. Djeca trebaju pretrčati kilometre dnevno?
Djeca trebaju hodati, pa i trčati. Problem nastaje kad previše vremena provode pred ekranima. Svaki taj sat oduzet je od kretanja, a kretanje je hrana za mozak. Znanost je jasna: ako dijete nema dovoljno kretanja, smanjuju se duboke regije mozga, a to dovodi do kognitivnih kašnjenja. Roditelji često misle da za to treba park, ali nije nužno. Puno se toga može napraviti i kod kuće. Primjerice, u stanu se kroz hodnik zalijepi traka na pod i djetetu se kaže: “To nije za tebe, ti si još mali”. Naravno da će dijete odmah poželjeti pokušati. To je kretanje, a ono misli da se igra. Važno je da u igri sudjeluju i mama i tata. Svaki dan dijete može hodati po toj liniji. Ako pokuša pretrčati i ne uspije, ne treba odmah pokušati ponovno. Malo se pusti da pričeka, što je važno zbog dopamina, ali i učenja strpljenju. Mora pričekati. Subotom i nedjeljom linija se uklanja, da djeci ne dosadi, pa jedva čekaju ponedjeljak i pitaju: “Mama, kad ćemo opet staviti čarobnu liniju?”. Kasnije se igra može obogatiti žutim i crvenim oznakama, gdje žuta polja predstavljaju divlje životinje, a crvena domaće, ili na žuto treba napraviti dva čučnja, a na crveno tri okreta. Tako umjesto da dijete radi dvadeset čučnjeva odjednom, kroz igru ih napravi spontano, a da roditeljima ne predstavlja opterećenje. Ako dođu gosti, bake ili djedovi, i oni se mogu uključiti u igru i hodati po čarobnoj liniji.
Koliko je važna dosada za djecu?
Dosada je stres. Nekad su djeca sama osmišljavala igre i tako pobjeđivala dosadu. Danas kad dijete kaže: “Dosadno mi je”, roditelji ili bake i djedovi odmah nude rješenje: televizor, igrice, mobitel... Umjesto da nauče živjeti s dosadom, djeca su naviknuta da im se sve servira, i to odmah. Posljedica je da se kasnije u životu ne znaju nositi s frustracijom. Najveći poklon koji možemo dati djeci jest naše vrijeme, ne igračke. Vrijeme u kojem ćemo ih odvesti u park, na sport i igrati se s njima.
Da imate moć, što biste napravili bez kompromisa?
Zabranio bih telefone do 12. godine. To je razdoblje kad se povezuju lijeva i desna polovica mozga i jako je osjetljivo. Drugo, vratio bih tradicionalne igre i folklor. Folklor je zapravo savršeni trening za mozak - svaki takt ima svoj pokret, svaki korak traži koncentraciju i koordinaciju. Treće, uveo bih sustavnu edukaciju za roditelje. Jer iz najveće ljubavi, ali i iz neznanja, roditelji danas često prave najveće pogreške. Primjer su roditelji koji vode djecu na povodcima, kao pse. Kažem im: “Pustite dijete da padne, da se okrene na travi, da stotinu puta udari rukama ili ramenom. Tako uči kako pasti i kako se zaštititi”. Ako ga stalno štitimo od svega što ga okružuje, kasnije u školi imamo djecu koja ne znaju refleksno staviti ruke ispred sebe.
Vlada predrasuda da su današnje generacije lijene i da imaju “sve na gotovo”. No čini se da roditelji ipak malo mijenjaju percepciju. Vraća li se old school roditeljstvo?
Kod novih generacija vidimo da im se gubi unutarnja motivacija. Njima se često “ne da”. To je posljedica poremećenih prirodnih mehanizama u mozgu zbog pogrešnog okruženja. Mozak je organ za preživljavanje i mora učiti da bi se lakše snašao. Kad nešto novo naučimo, mozak nas nagradi hormonima sreće. Motivacija dolazi kad se dijete malo potrudi, pa uspije. Ako sve radimo umjesto njih ili im damo igricu u kojoj za 15 minuta prođu kroz cijeli krug nagrada, oni kasnije u stvarnom životu ne osjećaju motivaciju. Sve im je dosadno. Danas djecu učimo da nikad ne izgube, da ne osjete tugu ili stres. U Kanadi sam vidio školske turnire u kojima nema bodova. A pitam se: ako dijete s 11 godina ne nauči podnijeti tugu, što će biti kad s 20 doživi prekid veze ili neuspjeh na poslu? Tuga je sastavni dio života. Treba naučiti dijete da pruži ruku onome tko je pobijedio i nastavi dalje. To je pravi odgoj.
Agresija i bullying kod djece su golemi. Kako ih možemo smanjiti?
Vršnjačko nasilje danas toliko raste da je to zabrinjavajuće. Nekad ga je, naravno, bilo, ali bilo je drugačije. Potučemo se, zakrpamo rane i sutra se opet igramo zajedno. Danas je drugačije, snimke se objavljuju na društvenim mrežama, a sram je najgora emocija. Nasilje postaje normalno jer djeca sve više vremena provode pred ekranima uz nasilne videoigre. Empatija se smanjuje, a agresivnost raste. Zato je važno djeci usaditi prave vrijednosti: empatiju, timski rad, ideje... Problem je što mnoga djeca nisu uspješna u školi. Ako mozak ne dobije osjećaj uspjeha u školi, tražit će ga drugdje - u glupostima. Zato imamo djecu koja s deset godina počinju pušiti, probaju marihuanu ili rade riskantne stvari samo da bi bili “dobri” u nečemu. Zato naglašavam - roditelji su ti koji moraju postavljati granice. Ako oni pogriješe, što onda mogu vrtić ili škola ispraviti?
A ako pogledamo današnju generaciju djece - koja je njihova najveća prednost u odnosu kad smo mi bili mali?
Današnja generacija ipak ima jednu prednost - kroz društvene mreže oni su razvili određenu empatiju. Brže prepoznaju osjećaje drugih i vole pomoći. Ali istovremeno su kognitivno slabiji. Teže povezuju informacije i njima pola sata koncentriranog rada znači jako puno. Moramo ih učiti onome što kompjutori ne mogu: kreativnosti, idejama, timskom radu... Igranje je ključ. To nisu obične igre, već kompleksne metode koje izgledaju kao igra, a zapravo razvijaju misaone procese. Djeca misle da se zabavljaju, a zapravo uče.
Danas je svima sve dostupno, djeca su digitalno pismenija od učitelja. Naprosto "znaju više"?
Učenje nije samo pronalazak informacije na telefonu. Učenje je kad dijete tu informaciju primi, obradi, shvati i zna je primijeniti. Učenje napamet je usko i kratkotrajno. Zato im ja dajem širinu kroz metode koje izgledaju kao igra. Neurofiziologija pokazuje da se upravo kod nelogičnih i neobičnih stvari aktiviraju dodatne regije mozga. Kad je nešto neočekivano, maštovito ili nemoguće - mozak se budi. Zato su nelogične priče i zadaci ključni za razvoj. Djeca uče da misle. Kad misle - nauče. Kad uče napamet - zaborave. Primjer su rimski brojevi, koje djeca teško pamte. Jedna učiteljica iz mog programa pitala ih je: 'Na što vam liči rimski broj I?' Djeca su odgovarala: 'Na olovku, na Eiffelov toranj.' Broj V ličio im je na kornet sladoleda ili čarobnjački šešir, broj X na leptir-mašnu ili znak na pruzi. Za svaku znamenku su osmislili asocijacije i kroz igru zapamtili cijeli sustav. To nije 'igranje' u trivijalnom smislu. To su kompleksne metode koje izgledaju kao igra, ali u njima djeca intenzivno misle. Oni uopće nisu svjesni da uče. Prava reforma je kad gradivo postane sredstvo za igru, a kroz igru sredstvo za učenje.
Za kraj, koje biste savjete dali roditeljima po dobi djece?
Od 0 do 3 godine: Dijete mora biti uz roditelje koji ga nose, pjevaju, puste ga da pada na travi, zapravo tu su za dijete uz puno emocija, smijeha i sigurnosti te se tako dijete najbolje razvija.
Od 4 do 6 godina: Dijete mora razvijati misaone procese. Uči simbole poput marki automobila ili zastava, što je trening klasifikacije i povezivanja. To se radi kroz igru, nenametljivo, jer tako dijete to najlakše prihvaća.
Od 7 do 10 godina: Školsko gradivo treba razviti kroz metode koje nalikuju na igru, jer tako dobijemo fokus koji je danas sve veći problem za europsku djecu. U tom razdoblju uči se i početni timski rad.
Od 10 do 12 godina: Razvijaju se suradnja, sport i pomaganje drugima. Tad djeci treba objasniti da su društvene mreže štetne. Čekam da netko donese službenu zabranu - kao što se cigarete ne smiju kupiti prije 18. godine, tako bi i društvene mreže i telefoni trebali biti zabranjeni barem do 12. godine.
U Zagrebu se 29.i 30.10. održava NTC seminar dr. Ranka Rajovića ‘Novi izazovi u u odgoju i obrazovanju djece’. Namijenjen je roditeljima i svima koji rade s djecom. Sljedeći je u Rijeci 8.10. Svoje ulaznice možete kupiti OVDJE.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
