Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja već 18 godina zaredom organizira mimohod "Vi ste naš ponos, mi smo vaša snaga", kojim odaju počast svim poginulim i nestalim braniteljima i civilima, spajajući simbolično dvije najveće grobnice iz Domovinskog rata, onu na Memorijalnom groblju i onu na Ovčari. I na ovaj mimohod došle su obitelji žrtava iz cijele Hrvatske, od Dalmacije do Slavonije, a došlo je i mnogo ljudi iz Škabrnje, koja u mnogome dijeli sudbinu Vukovara.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Koristimo priliku apelirati na sve one koji su možda sudjelovali u premještanju posmrtnih ostataka ili znaju nešto o grobištima naših najmilijih da to anonimno dojave, dostave informacije na bilo koji način. Ako imaju imalo ljudskosti koja im je ostala. Neka pogledaju vlastitu djecu pa se možda upitaju kako bi njima bilo. Mi jedino želimo dostojno pokopati naše mrtve, pravdi se više ne nadamo - rekla je Sandra Rapčak Škomrlj, koja i dalje traži oca.
On je nestao nakon što je otišao na položaj, a s njim i nekoliko njegovih prijatelja, od kojih su neki nedavno pronađeni u masovnoj grobnici Petrovačka dola.
- Kad sam čula da su pronađeni tatini suborci, danima sam očekivala i ja poziv na identifikaciju nadajući se da je s njima i moj otac. Teško sam podnijela saznanje da njega nisu našli. Iskreno se nadamo novim pronalascima jer s novim otkrivenim grobnicama saznajemo da sva polja koja nas okružuju, pored kojih prolazimo, kriju bolnu istinu. Danas hodam devet kilometara do Ovčare i ne mogu se ne zapitati na svakom koraku je li možda tu baš sa strane ceste moj otac. Pronalazak posmrtnih ostataka nedaleko od hangara na Ovčari, samo metar od ceste, dokaz je da su posmrtni ostaci svuda uokolo, u našoj blizini, a da ih nismo ni svjesni. Zato smo mi u ovome mimohodu na svakom koraku dostojni žrtava naših najdražih - dodala je Sandra.
I Vukovarka Kristina Barišić je dijete nestalog hrvatskog branitelja Adama Podrugovića. Tatu je izgubila kad je bila mala djevojčica. Danas ima šestero djece i vodi ih sa sobom na komemoracije za ubijene i nestale kako bi znali da njihova djeda nema, ali da za njime ima tko tragati.
- Tragam i za tatom i za djedom Ilijom Podrugovićem. Njima se gubi svaki trag u Borovu Selu 19. studenog 1991. Zarobljeni su u osnovnoj školi u Borovu, gdje im je bilo zapovjedništvo. Bili smo zajedno, sve dok iz Borovo commercea nisu izvukli sve civile i ranjenike, a onda su nas sve razdvojili. Mamu, mene i brata na jednu stranu, njega na drugu. Samo se okrenuo prema nama i rekao: 'Ne brinite, bit će sve u redu'. Ali nije bilo - prisjeća se najgoreg dana u svom životu Kristina Barišić dodajući kako mama nije htjela otići iz Vukovara bez tate pa su ostali u gradu do pada.
Adam i Ilija tako su jedni od brojnih branitelja koji su završili u autobusima odvezenima u pravcu Borova Sela i Dalja, gdje su mnogi skončali brutalnom smrću, a one koji nisu "skinuli" s autobusa, odvezli su u srbijanske logore.
- Škabrnja i Vukovar su jedno tijelo i jedna duša, doživjeli smo istu sudbinu. Došli smo se pokloniti onima kojih danas nema i koje tražimo. Nadamo se da će se netko pobrinuti da oni koji su krivi za ove zločine doista za njih odgovaraju. Vojni vrh JNA nije odgovarao ni za što, krvnici se slobodno šetaju. Mi tražimo da se napokon počnu procesuirati istinski ratni zločinci, a ne neki nebitni likovi - oštar je bio Marko Miljanić, umirovljeni pukovnik HV-a i zapovjednik obrane Škabrnje iz 1991. godine, koji je došao sudjelovati u mimohodu do Ovčare.