Ivana Varkonji imala je samo osam godina kad su granate počele padati na gradu. U njemu su ostali i nakon pada. Mjesecima se nisu tuširali ni izlazili iz podruma. Iz Vukovara su izašli tek u travnju 1992. godine
IVANINA NEVJEROJATNA PRIČA
'Skrivali smo se u podrumu pet mjeseci nakon pada Vukovara! Spasio nas je prijatelj Srbin'
Čitanje članka:
11
min
Kad god ulazim u Vukovar, obuzmu me neka tjeskoba, strah, uzbuđenje, sve u isto vrijeme. Počinje na Priljevu. Ružne slike se vraćaju. Kao da mi se ne ulazi u njega. A volim ga. Gle kako je sad lijep! I onda budem tu neko vrijeme, vrate mi se i lijepe uspomene, pa ne želim otići kući. A Dunav. Eh, da mi ga je prebaciti u Našice. I tako svaki put, red osmijeha, red suza, govori nam Ivana Varkonji, koja je imala samo osam godina kad je morala pobjeći iz svog okupiranog grada, sa svojom obitelji, mamom Gordanom, tatom Zvonkom i bratom Dariom.
Otkako su otišli iz Vukovara, žive u Našicama i nemaju snage vratiti se u svoj grad. Imali bi, kaže, da je tata Zvonko, nakon što je preživio strahote Vukovara, ostao sa svojom obitelji. Ali nije. Odmah po dolasku u Našice otišao je braniti ljude u drugim gradovima. Vozimo se s Ivanom na Sajmište, u Ulicu Zvonka Brkića, do urušene duguljaste zgrade s četiri stana, koja još nije obnovljena. Tu su živjeli oni i još tri obitelji.
Čim smo parkirali, iz auta istrčava Đula, Ivanin pas, desetak godina stara i gluha mješanka o kojoj Ivana skrbi već godinama u svom azilu za napuštene i ugrožene životinje Farmica u Našicama. Ivanin život, u godinama nakon šokova doživljenih u ratnom Vukovaru, obilježili su napušteni psi o kojima predano brine kao da se sama sebi opravdava što je, bježeći iz Vukovara, u njemu ostavila svog kućnog ljubimca, neprežaljenog jazavčara Akija.
Preteške uspomene
- Mama, vidi gdje sam - uzviknula je Ivana mami na mobitel pokazujući joj da se nalazi u njihovu razrušenom stanu.
Mama Gordana u 34 godine nikad nije skupila hrabrosti doći u njihov nekadašnji dom. Previše se ružnog tu dogodilo. Čak i kad dođe u Vukovar, otiđe samo na groblje, nema volju šetati gradom. Ponekad ode na Dunav prisjećajući se svih onih godina prije rata kad je sa svojim Zvonkom i djecom, u čamcu, uživala na toj rijeci. S velikih prozora njihova stana vidi se susjedna Radnička ulica.
- Tu su živjeli moja tetka Mirjana Radić, tetak Stjepan te moja dva bratića Dinko i Ivan, koji su tad bili djeca. Nedaleko je živio i Radovan Radić, otac današnjeg političara Marija Radića, i njegovi roditelji Mara i Marko. Svi smo se tad držali zajedno. Moj otac Zvonko radio je u Vupiku u Trpinji, tetak Stjepan je bio moler, a njegov brat Radovan imao je svoj ugostiteljski objekt. Kad su u Vukovaru počele naznake rata, svi su se prijavili u obranu grada - prisjeća se najstrašnijeg perioda u svom životu Ivana Varkonji, koja je tad imala osam, a brat Dario devet godina.
Bio je 15. rujan 1991. godine, kad je teta Mirjana utrčala u njihov podrum s krvavom majicom na kojoj su bili djelići mozga. Vrištala je izbezumljeno. Za njom su trčali i njeni sinovi Dinko i Ivan.
- Zvučalo je ružno, a tako je i izgledalo, i mirisalo. Urezalo mi se u sjećanje kao segment nekog strašnog filma. Bili smo djeca, a znali smo imena svih granata koje su padale oko nas. Znali smo, u toj ranoj dobi, da su duboko ispod ugljena u podrumu, zakopane dvije puške, tatina i komšijina, i znali smo kako se rukuje s njima. Morali smo naučiti, rekao je tata. Dan prije, 14. rujna, počeo je sveopći napad na Vukovar kojemu je prethodilo raketiranje i bombardiranje avionima JNA. Tenkovi i pješadija krenuli su sa svojih položaja u Negoslavcima i Petrovcima prema našem Sajmištu, koje je bilo najistureniji položaj obrane. Nešto iza podne ekipa HTV-a, koju je predvodio poznati novinar Joško Martinović, snimala je tvornicu Vuteks u plamenu i priču o 100 dana okupacije Vukovara, pa su se zbog granatiranja sklonili kod tetka Stjepana u podrum. Cijelu noć bili smo u podrumima i čekali da granatiranje stane. Ujutro je prestalo. Tata je došao u podrum i rekao da naši položaji nisu izdržali i svi su se povukli. On nije htio otići bez nas pa je došao u podrum, a isto je učinio i tetak Stjepan. U njihovu podrumu bili su tetka Mirjana, bratići i tetkovi roditelji Mara i Marko. Kuće su nam bile opkoljene - priča dalje Ivana.
U nekom trenutku Stjepanov suborac doviknuo mu je da “ne bude lud i da ide s njima u povlačenje”, ali Stjepan odgovara da ne želi ostaviti obitelj. Vrlo brzo do njihove kuće dolaze četnici i viču da izađu svi koji se nalaze u podrumu, u suprotnom će unutra baciti bombu.
- Nemojte, tu su mi djeca - zavapio je Stjepan i iz podruma izašao prvi, s podignutim rukama. No čim se Stjepan pojavio pred četnicima i ponovio da su mu unutra djeca te se okrenuo kako bi svima u podrumu pokazao da izađu, odjeknuo je rafal.
Dojučerašnji susjed iz ulice pogodio ga je u potiljak i ubio na mjestu. Budući da je stajao na posljednjoj stepenici, Stjepanovo tijelo skotrljalo se pod noge njegovoj supruzi, djeci i roditeljima. U šoku, njegova se supruga Mirjana nagnula nad njega držeći ga za glavu.
‘Pobijte ustaše'
- Vrijeme je stalo. Ništa više nisam čula ni vidjela. Kleknula sam pored njega, njegove zelene oči bile su širom otvorene, a mozak mu se rasuo po tlu. Danas kad to izgovaram zvuči nezamislivo. Netko je vani viknuo: ‘Pobijte ustaše’, a potom je netko drugi rekao: ‘Nemojte Radiće, oni su dobri’. Netko se smijao, netko vrištao. Poljubila sam ga. A puno poslije vidjela sam da na majici još imam komadiće njegova mozga - izjavila je godinama kasnije u jednom od rijetkih intervjua koje je dala nakon rata.
- Kad su tetka ubili, svi su dotrčali u naš podrum. Ivan je uplakano vikao: ‘Tetak, tetak, ubiše mi tatu’, zazivajući mog oca. Dinko, stariji bratić, samo je udarao glavom o zid podruma. Tetka većinu vremena nije bila pri sebi. Imali smo sreću u nesreći da su nam susjedi bili Srbi i oni su se zauzeli za nas kad su četnici, dva dana kasnije, ušli i u naš podrum. Sve su nas istjerali. Netko je viknuo: ‘Nemojte Medu, on je dobar’, mog tatu su svi zvali Medo. Naša prva susjeda govorila je nešto tim četnicima, da nas ne diraju. Nekoliko četnika uzimalo je stvari iz trgovine koja je bila ispod naših stanova. Ja čvrsto držim Akija u rukama i ne puštam ga. Koliko je straha bilo u meni, toliko je bilo i u tom psiću, od zvukova granata. Bili smo si međusobno najveća utjeha. To su slike koje pamtim dok odlazimo u Petrovu Goru, gdje nam je živjela baka - priča nam dalje Ivana svoja ratna sjećanja koja su joj, kao djetetu, umnogome obilježila život.
Varkonji i Radićevi odlaze sa Sajmišta. Ubijenom Stjepanu četnici su zapalili kuću, a njegovo je tijelo ostalo u njoj i gotovo izgorjelo. No njegove posmrtne ostatke pokupili su kasnije zarobljenici koje su četnici tjerali da po Vukovaru sakupljaju trupla. Zamotali su ga u Vuteksovu deku i stavili u kutiju napravljenu od ormara te zakopali u vrtu. Poslije pada grada, u humanoj sanaciji terena tijekom okupacije, njegovo je tijelo premješteno u masovnu grobnicu na Novom vukovarskom groblju.
- Odvode nas nekud. Cijelim putem nekoliko je naoružanih četnika iza nas. Sajmište je cijelo okupirano. Svi zajedno idemo u Petrovu Goru, naselje koje je tad bilo naseljeno uglavnom Srbima. Baka je u dvorištu imala ljetnu kuhinju, kućicu ispod koje je bio podrum. Ta je kućica od granata bila srušena, ali u podrum se moglo ući i zbog ruševina je bio skriven. Bio je to jako mali podrum. Tata je rekao da moramo biti stalno u tom podrumu i da smo tu sigurni. On je odrastao u Petrovoj Gori, svi su ga tamo znali, imao je jako dobre prijatelje među Srbima i oni su ga poštovali. Među njima je bio i njegov najbolji prijatelj iz školskih dana. On se zauzeo za nas, pristao nas skrivati i garantirati za tatu pred ostalim Srbima. Ne želim isticati njegovo ime jer je zbog nas, kasnije, i on morao pobjeći iz Vukovara. Njegovi su ga Srbi htjeli ubiti jer nas je skrivao - priča nam Ivana svoju nevjerojatnu ratnu priču koja tek dobiva svoj zaplet jer je obitelj Varkonji u Vukovaru bila skrivena do sredine travnja 1992. godine.
Skupljao mrtve po gradu
Zvonka su odveli. Bio je u radnoj skupini s ostalim zarobljenicima, sakupljao i pokapao mrtve, pokrivao kuće Srbima.
- Povremeno bi dolazio kući, uglavnom s lošim vijestima, govorio je mami tko je sve ubijen. Tako smo saznali da su ubili i Radovana Radića, maminu tetku i dva bratića. Tata bi dolazio uvijek kada padne mrak, uvijek s tim istim školskim prijateljem koji bi ga čekao na kapiji. Donosio bi nam hranu, one vojničke pakete s konzervama, paštetama i starim kruhom. Sjećam se, mama bi nam mazala paštetu na taj kruh u tako tankom sloju da se gotovo nije ni osjetila. Od tada mrzim paštete. Ponekad nam je malo finiju hranu donosila bakina prva susjeda, ona je bila Hrvatica udana za Srbina, ali su prema nama oboje bili dobri. Jedino su oni znali da smo mi skriveni u podrumu - govori Ivana dodajući kako su u tom podrumu, njih četvero, bili više od četiri mjeseca, neprestano.
- Nismo uopće provirivali. Imali smo unutra kantu u koju smo vršili nuždu. Nismo se kupali četiri mjeseca. Nije bilo struje. Ne sjećam se više ni što smo radili u tom podrumu. Neprestano smo strepili hoće li li nas naći. Dani su prestali postojati. Imala sam svog Akija kao jedinu razonodu i iščekivali smo tatu uvijek sa strepnjom. Nakon što je pao Vukovar, dolazio je jako rijetko. Tata je tad stalno tražio načine da nas sve izvede iz Vukovara - dodaje Ivana.
Sve se dodatno zakompliciralo kad su mediji došli do tetke Mirjane Radić koja je, nakon odlaska sa Sajmišta, s djecom prevezena u Zagreb.
Tražili su nas da nas ubiju
- Baš u travnju 1992. godine tetka u Zagrebu daje intervju za Arenu. Ispričala je o svim strahotama koje su prošli u Vukovaru, a i spomenula da smo mi ostali u Vukovaru. Srbi su to pročitali i nastaje potraga za nama. Naređeno je da nas nađu i ubiju. Tatin prijatelj nas te večeri prebacuje kod sebe u kuću i sutradan nam donosi neke propusnice SAO Krajine s lažnim imenima. Propusnicu daje i tati. Tad sam prvi i posljednji put vidjela tatu da plače, dok se grlio i pozdravljao s tim prijateljem, Srbinom, koji nas je skrivao cijelo to vrijeme. I ja sam plakala. Vrištala zapravo, jer je tata rekao da Aki ne može s nama. Nije bilo moguće toliko riskirati. Tata nam je svima rekao da odlazimo nekamo za vikend, a zapravo smo mama, brat, baka, tata, ja i pištolj krenuli preko Srbije do Bosne i granice s Hrvatskom. Vozimo se u našem starom autu koji su nam četnici oteli kad su došli na Sajmište, ali nam ga je tatin prijatelj vratio kako bismo mogli pobjeći. Ja cijelim putem plačem za Akijem. Moj najbolji prijatelj ostaje sam. Stalno sam ispitivala mamu gdje će se on sakriti kad se jako boji granata i aviona. Na ta moja pitanja ona bi uvijek zaplakala. Na graničnom prijelazu Bosne s Hrvatskom nam ne daju da prijeđemo granicu jer auto nije registriran! Tata im objašnjava da dolazimo iz okupiranog Vukovara i nismo mogli nos proviriti iz podruma, a gdje još registrirati auto, i jedva nas puštaju - prisjeća se dalje Ivana koja, potom, s obitelji dolazi u Našice, gdje se tata odmah prijavljuje u Hrvatsku vojsku, a mama Gordana zove svoje roditelje u Crikvenicu (gdje su bili smješteni u hotelskoj sobi kao prognanici) da im kaže kako su živi izašli iz Vukovara.
Bilo je to 16. travnja 1992. godine.
- Baka je bila uvjerena da smo svi mrtvi. Već je nosila i crninu za nama. Kad ju je mama nazvala i predstavila se, baka se onesvijestila od šoka. To je bio njihov prvi razgovor. Idući je bio obavijest da je tata mrtav - dodaje Ivana.
Aki ih je čekao da se vrate
Silazimo s kata Ivanine zgrade u Vukovaru. Za nama trči i Đula. Ona je jedna od stotinjak pasa koje je Ivana zbrinula u svom azilu. Tijekom godina zbrinula je i nekoliko malih smeđih jazavčara. Svima je dala ime Aki. Jedan živi u Našicama i često se viđaju.
Aki je živio u Vukovaru još tri godine nakon što su Varkonji otišli. Danima je sjedio ispred ograde i čekao ih da se vrate. Tako im je rekao tatin školski prijatelj godinama kasnije. Obitelj Varkonji je još s njim u kontaktu.
- Vidi, ovo je naša garaža, a pored nje je bio Akijev boks, iako on nikad nije boravio tu, nego s nama u stanu - hoda Ivana prema malom ruševnom zdanju preko puta zgrade.
- U ovih 35 godina nisam još provirila u tu garažu, a voljela bih. Svaki put me je strah ući jer ne znam što bih u njoj mogla pronaći, a istovremeno bih voljela naći nešto što je ostalo iz tog vremena. Znam da je vjerojatno opustošena, ali uvijek mislim da bih mogla naći neku sitnicu, nešto što njima nije bilo bitno pa su ostavili u garaži, a meni je sve bitno. Željela bih u svojoj kući imati djelić iz tog vremena - govori Ivana i polako otvara vrata garaže.
Otključana su. U njoj nečije tuđe stvari. Nema tatinih pecaljki, nema šatora, bratova BMX-a, Ivanine Ponike, a ni Akijeva boksa. Ima želju “švrljati” po stvarima, ali ipak odustaje. To više nije njezino, a ni tatino.
Na pitanje boji li se ičega sad u životu, nakon što su njezine dječje oči vidjele, a duša doživjela sve one ratne strahote u Vukovaru, Ivana odgovara:
- Bojim se grmljavine i vojnika na položajima, u rovovima. Nebitno ratuju li kod nas, oko nas ili bilo gdje u svijetu. Bojim se politike i mrzim je, i sve one koji njome manipuliraju, žive lagodno, a određuju sudbine mene, moje obitelji, vršnjaka, Vukovaraca. Netko se igrao s nama i našim životima. Zbog čega? Teritorija, oružja, sujete? Sad je nebitno, ali bitno je da sad živimo živote koje su nam oni odredili. A na to nitko nema pravo.
Tata Zvonko poginuo je kao pripadnik Hrvatske vojske 2. studenoga 1993. godine kad mu je, dok je žurio na položaj, slučajno na tlo ispao repetirani pištolj. Ispaljeni hitac pogodio ga je u prsa.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
