Braniteljica sa Sajmišta: 'Imala sam 11 metaka u tijelu, htjela sam se odmah vratiti na ratište'

Vasiliju Tucker život nije mazio, od najranije dobi u kojoj je ostala bez oba roditelja, a kasnije i sama postala samohrani roditelj, sve do sudjelovanja u obrani Vukovara u koju se uključila čim je u jesen 1991. shvatila da su najveći ulozi postali životi Vukovaraca.

„Nisam se bojala. Nekako sam od najranije dobi postala otporna na grubosti koje život svakom donese, a meni ih je donio i previše. Dok su se druga djeca igrala s igračkama, meni su u djetinjstvu igračke bile žabe, gušteri i perad kod bake u okolici Đakova, kod koje sam provela rano djetinjstvo i ne sluteći da mi život sprema još puno gore stvari“, priča hrvatska braniteljica, prijateljima poznata po nadmiku Vaska.

Ostala je raditi sama samcata

Agresija na Vukovar 1991. zatekla ju je u vukovarskom Borovu naselju, gdje se doselila pred polazak u srednju školu i ostala živjeti, u međuvremenu se i udala, ali i rastala te postala samohrani roditelj dvoje djece. Zaposlena je bila, poput brojnih Vukovaraca, u nekadašnjem kombinatu Borovo, dok je u Sarajevu paralelno pohađala medicinsku školu.

Zagreb: Braniteljica Vasilija Tucker | Foto: Igor Soban/PIXSELL

Da se nešto oko Vukovara „kuha“ osjetilo se odmah nakon masakra dvanaestorice vinkovačkih policajaca u nedalekom Borovu Selu, 2. svibnja 1991. godine, kaže Vasilija. „Ljudi su naprosto prestali dolaziti na svoja radna mjesta. Svaki dan vidite da nekoga nema i tako je to išlo dok nisam ostala sama samcata na katu uprave gdje sam radila. A ja sam i dalje uporno jedina dolazila na posao dok nisam vidjela da to više nema smisla." 

Uskoro su počela i granatiranja pa sam djecu odlučila zadnjim autobusom poslati iz Vukovara kod bake u Đakovu. Znajući da su mi djeca na sigurnom, istoga dana otišla sam se prijaviti u Zbor narodne garde na punkt u vukovarsku gimnaziju. Tamo me je primio Ivica Arbanas, koji me nakon nekog vremena poslao na položaj na Sajmište, prisjeća se Vasilija prvih dana sudjelovanja u obrani toga dijela Vukovara.

Sajmište je bilo iznimno teško braniti zbog neprestanih pješačkih i topničkih napada. "To su bili neprestani napadi i pokušaji da se slomi naša obrana. Radila sam sve što je bilo potrebno, od pružanja pomoći ranjenima do ispomoći suborcima u obrani. Sve dok nije došao taj 10. listopada, kada je napad bio iznimno žestok."

Pomagala sam Ivanu Anđeliću-Doktoru koji je bio na minobacaču, a ja mu dodavala punjenja, kada je do nas došao Ivica Arbanas i kaže mi kako trebam ići u izvlačenje Zdenka Štefančića, koji se satima nalazio ranjen u okruženju. Kako sam iz Borova naselja i nisam poznavala te rubne dijelove Vukovara, dodijelili su mi vodiča, ali smo upali u zasjedu.

Otvorio se pakao

Foto: Boris Scitar

"Skrenuli smo u slijepu ulicu, a onda se otvorio pakao. Potrčala sam prema dvorišnim vratima jedne od kuća, lupila ih nogom i u trenutku kada su se vrata otvorila u dvorištu me dočekao ukopani oklopnjak. Otvorio je vatru. Sjećam se samo prvog pogotka, još sam ih dobila pet, a preostalih pet od snajpera. Oteturala sam do živice i pala iza nje. Oko mene su padale granate i letjeli meci. Rukom sam pokušala dohvatiti ručnu bombu. Rekla sam, ako moram umrijeti, čekat ću da dođu do mene pa da sa sobom povučem što više njih“,  priča Vasilija. 

S 11 metaka u tijelu, oblivena krvlju ležala je nekoliko sati dok se nije stvorila prilika da dođu suborci i pokušaju je izvući. „Iako sam im govorila da me ostave, nisu htjeli. Vukli su me, pa ostavljali, pa opet vukli i nekako višesatnog izvlačenja uspjeli donijeti do nekadašnje Tekstile škole, odakle me vozilo hitne pomoći prevezlo u vukovarsku bolnicu."

"Operirali su me i previli mi rane. Čim sam se malo oporavila htjela sam se vratiti na ratište i molila sam liječnika da me pusti, ali pokojni dr. Matoš nije htio niti čuti rekavši mi kako su potrebne još četiri operacije pa moram napustiti Vukovar. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa jer da sam ostala u bolnici završila bih, sigurna sam, na Ovčari zajedno s ostalim ranjenicima“, tvrdi Vasilija. 

Iz Vukovara je izašla 19. listopada s prvim i zadnjim konvojem „Liječnika bez granica“, koji je prevozio više od 100 ranjenika iz vukovarske bolnice.

„Taj dan dogovoreno je primirje, no Srbi ga nisu poštovali. Na putu prema Bogdanovcima zaustavila nas je JNA. Kroz malo odignutu ceradu vidjela sam pored vojnika JNA i četnike. Mislim da nije bilo JNA da bi nas ovi sve pobili“, kaže dodajući kako su u Đakovo stigli nakon više od 12 sati vožnje, negdje iza ponoći.

Kasnije su je poslali u zagrebačku bolnicu Sveti Duh, a u Zagreb su joj doveli i djecu koju je tad prvi put vidjela od rastanka u Vukovaru. „Ja sam u stvari trebala ostati u Đakovu u bolnici, ali kada su moji dečki, suborci sa Sajmišta, vidjeli da mene nema u konvoju koji ih je iz đakovačke bolnice prevozio u Zagreb, zaustavili su cijeli konvoj i prisilili ga da se vrati u Đakovo kako bi i mene pokupio“, kaže kroz smijeh.

Rekla sam: Ovo je moja zemlja

Zagreb: Vukovarska braniteljica Vasilija Tucker | Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Onome tko to nije proživio teško je razumjeti jačinu i snagu u ratu sklopljenih prijateljstava i međusobnog povjerenja. „I dan danas bih im povjerila vlastiti život“, kaže Vasilija, ponosna što je imala prilike upoznati i boriti se rame uz rame s takvim velikanima.

„Mogla sam izbjeći sudbinu koju sam proživjela. Zvali su me prijatelji da dođem i sklonim se kod njih u Njemačku. Mogla sam se s djecom skloniti u Đakovo kod bake, ali nisam željela. Rekla sam: ovo je moja zemlja, moja domovina i ne želim je napustiti, a još manje prepustiti nekom drugom. Želim ju braniti. I tako sam uzela pušku“, priča s ponosom u glasu.

A u Vukovar, nakon Domovinskog rata, prvi je put došla 1995. godine, godinu dana nakon što je upoznala sadašnjeg supruga Roberta, engleskog državljanina koji je u Hrvatsku dopremao humanitarnu pomoć. Njemu se Hrvatska toliko svidjela da je predložio Vasiliji da ostanu u njoj živjeti te su se skrasili u Brezovici kod Zagreba, gdje i danas žive.