U srcu Tokija, ispred jedne od najprometnijih željezničkih postaja na svijetu, stoji brončani kip psa. To nije samo spomenik, već svjedočanstvo nevjerojatne priče o Hachikōu, psu pasmine akita koji je u Japanu postao nacionalni heroj, a diljem svijeta simbol odanosti. Njegova priča o ljubavi koja nadilazi smrt, pretočena u knjige i filmove, i danas, više od stotinu godina nakon njegova rođenja, dira srca milijuna i služi kao vječni podsjetnik na neraskidivu vezu između čovjeka i psa.

Početak neraskidivog prijateljstva

Rođen u studenom 1923. u prefekturi Akita, Hachikō je bio čistokrvni akita inu. Kao štene, poslan je na iscrpljujući 20-satni put vlakom za Tokio, gdje ga je čekao Hidesaburō Ueno, profesor poljoprivrede na Carskom sveučilištu.

Foto: Profimedia Po dolasku, maleni pas bio je toliko slab da su mislili da je uginuo, no profesor Ueno i njegova nevjenčana supruga Yaeko Sakano mjesecima su ga njegovali dok se nije oporavio. Ueno ga je obožavao, tretirajući ga kao sina, a Hachikō je ubrzo postao više od ljubimca. Bio je nerazdvojni član obitelji. Svakog jutra, Hachikō bi pratio svog vlasnika do postaje Shibuya, a svakog poslijepodneva, točno u vrijeme dolaska vlaka, vraćao bi se kako bi ga dočekao.

Tragedija i početak vječnog čekanja

Idila je naglo prekinuta 21. svibnja 1925. godine. Profesor Ueno doživio je izljev krvi u mozak tijekom predavanja i iznenada preminuo u 53. godini. Tog poslijepodneva, Hachikō je, kao i svakog dana, došao na postaju, no njegov voljeni vlasnik nikada se nije vratio.

Foto: Profimedia Nakon Uenove smrti, Hachikō je mijenjao nekoliko domova, no uvijek bi pobjegao i vratio se u Shibuyu, na svoje mjesto ispred postaje. Na kraju se o njemu počeo brinuti bivši Uenov vrtlar, Kikusaburō Kobayashi. I tako je započelo njegovo legendarno bdjenje: sljedećih devet godina, devet mjeseci i petnaest dana, svakodnevno je, bez obzira na kišu, snijeg ili vrućinu, dolazio na postaju Shibuya, strpljivo čekajući povratak svog prijatelja.

Od napuštenog psa do nacionalnog heroja

U početku, Hachikōov život na postaji bio je težak. Radnici i prolaznici smatrali su ga smetnjom, često ga tjerajući, pa čak i zlostavljajući. No, njegova upornost nije prošla nezapaženo. Prekretnica se dogodila 1932., kada je jedan od bivših Uenovih studenata, Hirokichi Saitō, objavio članak o Hachikōovoj nevjerojatnoj odanosti u nacionalnim novinama Asahi Shimbun.

Foto: Profimedia Priča je munjevito osvojila Japan. Hachikō je postao nacionalna senzacija i dobio nadimak "Chūken Hachikō" (vjerni pas Hachikō). Ljudi iz cijele zemlje dolazili su ga vidjeti, donosili mu hranu, a njegova priča postala je primjer odanosti koji se učio u školama.

Njegova slava pomogla je i u očuvanju pasmine akita, koja je u to vrijeme bila na rubu izumiranja.

Ostavština koja živi vječno

Hachikō je uginuo 8. ožujka 1935., u dobi od 11 godina. Pronađen je na ulici nedaleko od postaje gdje je proveo gotovo desetljeće čekajući. Kasnije je utvrđeno da je bolovao od terminalnog karcinoma i infekcije srčanim crvom. Njegova smrt bila je nacionalna vijest. 

Foto: Profimedia Još za njegova života, 1934. godine, podignut mu je brončani kip ispred postaje Shibuya, a svečanosti otkrivanja prisustvovao je i sam Hachikō. Iako je originalni kip pretopljen za ratne potrebe, novi je postavljen 1948. i danas je jedno od najpopularnijih mjesta za sastanke u Tokiju. 

Njegova priča ekranizirana je više puta, a holivudska verzija "Hachi: A Dog's Tale" s Richardom Gereom dodatno je popularizirala njegovu priču diljem svijeta. U znak sjećanja, na Sveučilištu u Tokiju 2015. godine postavljen je i kip koji prikazuje radostan ponovni susret Hachikōa i profesora Uena.

Foto: Profimedia Hachikōova priča nadilazi vrijeme i kulturu. Ona je dirljiv podsjetnik na duboku i bezuvjetnu ljubav koju životinje mogu pružiti. Njegov preparirani lik čuva se u Nacionalnom muzeju znanosti u Tokiju, dok njegov pepeo počiva uz profesora Uena i njegovu partnericu Yaeko, čime je obitelj napokon ponovno na okupu. Svake godine 8. travnja održava se komemoracija u njegovu čast, a njegov spomenik u Shibuyi nije samo turistička atrakcija; on je vječni simbol odanosti i nade koja nikada ne umire.