Snimljen prije 25 godina, film ‘In the Mood for Love’ hongkonškog i kineskog redatelja Wonga Kar-waija ima status remek-djela i na mnogim je listama najboljih filmova svih vremena, kao i među najboljim filmovima 21. stoljeća
25 GODINA OD PREMIJERE
Izluđivao glumce na setu, uspio ga završiti tik prije premijere u Cannesu, izbacio scenu seksa...
Čitanje članka:
7
min
Redatelj Wong Kar-wai neobična je pojava u svjetskoj kinematografiji. Od 1988. do 2013. režirao je deset filmova i svaki mu je različit, ne namjerno nego kao rezultat njegova načina rada i pustolovine snimanja i postprodukcije. Vizualno su raskošni i često ostavljaju dojam da mnogo toga u filmu nije bilo smišljeno i planirano nego nađeno, poput blaga u džungli. Wong ne voli planirati, pa je tako i film “Raspoloženi za ljubav” nastao kao pustolovina koja je trajala godinama.
Pustolovina njegove karijere počinje u djetinjstvu kad nakon Maove kulturne revolucije njegovi roditelji bježe s njim iz Šangaja u Hong Kong, gdje Wong odrasta u svijetu koji kinesku tradiciju spaja sa zapadnjačkom. Radnja filma “Raspoloženi za ljubav” zbiva se 1962., kad su Wongu, koji je rođen 1958., bile četiri godine. Za njega je svijet Hong Konga šezdesetih prepun nostalgije i sjećanja na odrastanje u sredini u kojoj je svatko sa svakim dijelio iste prostore, gdje nije bilo bogatstva, ali je bilo prisnosti i topline.
Prve scene filma zbivaju se u trgovačko-stambenoj zgradi koje su u Hong Kongu zvali tong lau. U prizemlju su trgovine otvorene na ulicu, a od prvoga kata počinju stambeni prostori koji su podijeljeni na sobe za najam i na zajedničke prostore za sve koji žive na tom katu, a to su kuhinje i kupaonice. Svaki kat ima jednu kuhinju, jednu kupaonicu i tri, četiri ili možda pet soba. Te su sobe malene i često pregrađene drvenim pregradama da bi se od jedne velike dobilo dvije manje. Stepeništa tong lau zgrada i hodnici bili su uski i nigdje nije bilo neiskorištenog prostora tako da su svi zajedno, kako stanari tako i iznajmljivači, gledali jedni drugima u tanjur tijekom ručka, a bio je običaj često držati vrata soba otvorenima.
Početak filma “Raspoloženi za ljubav” zbiva se u jednoj tong lau zgradi i u tim prizorima upoznajemo dvoje mladih i privlačnih junaka ljubavne priče o ljubavi koja je mogla biti, a nikad nije bila. Oboje su u braku i oboje imaju partnere koji često idu na poslovna putovanja u Japan, Bangkok ili Singapur ili moraju negdje njegovati bolesnu majku. Ona je gospođa Chan, djevojačkim imenom Su Li-zhen, a on je gospodin Chow Mo-wan. Glume ih dvije tad najveće hongkonške i azijske zvijezde, Maggie Cheung i Tony Leung. Oboje traže sobe i dobiju dvije koje su vrata do vrata. U nekoliko brzih prizora gledamo unošenje njihova namještaja i stvari koje nosači krivo razmještaju pa ih moraju ponovno premještati.
U toj se gužvi oboje na brzinu upoznaju. I onda slijede prizori njihova života. Gospođa Chan radi kao tajnica u putničkoj brodskoj agenciji, a gospodin Chow je novinar u nekoj redakciji. Najčešće su u sobama sami jer njihovi supružnici neprestano negdje putuju. Jednog dana neozbiljan poznanik gospodina Chowa govori mu da je na ulici vidio njegovu ženu. I to s jednim muškarcem. Vjerojatno prijateljem, kaže Chow, a poznanik to odšuti izrazom lica koji pokazuje da mu ni žena ni muškarac nisu izgledali kao prijatelji.
Wong Kar-wai nikad u filmu ne pokazuje lica muža i žene svojih junaka. Čujemo njihove glasove, ponekad ih vidimo s leđa ili sa strane, ali oni kao osobe u filmu ne postoje. Osim kao povod za tužnu ljubavnu priču dvoje junaka koji shvate da su njihovi bračni partneri ljubavnici koji su uvijek na nekom službenom putu i vrlo rijetko u skromnim sobicama i hodnicima tong lau zgrade. Chan i Chow često se sreću na stepenicama koje vode na kat ili onima koje se spuštaju u pučku kuhinju u kojoj gospođa Chan kupuje tople rezance koje nosi u termos posudi. Ona ne voli kuhati, nego radije ide u kino. Gotovo svake večeri. Jednog je dana gospodin Chow zove na čaj i kaže da ima lijepu torbicu i pita odakle joj. Ona kaže da je to poklon od muža i da ju je kupio u Japanu. I doda mu da on ima jako lijepu kravatu. On kaže da je to poklon od žene, kupljen na poslovnom putu. A onda oboje dodaju da istu kravatu i istu torbicu imaju i njihovi supružnici i shvate da su ljubavnici i da ih varaju. To je trideseta minuta filmu i ona samo doda: “Mislila sam da samo ja znam”.
Preostali sat filma sastaju se, hodaju ili idu na ručak gdje Wong Kar-wai njihove tanjure s odrescima snima laganim panoramama kamere kao da su mesni odresci ljubavnici. Sastaju se u hotelu gdje ona njemu pomaže smišljati priču borilačkog serijala, a te prizore prepune blještavih boja i odsjaja zvučno prate latino pjesme Nata Kinga Colea, “Aquellos Ojos Verdes” i “Quizas, Quizas, Quizas”, pojačavajući intenzitet žudnje dvoje ljudi koji se u filmu samo dva puta dodirnu rukama i dva puta zagrle. Jer gospođa Chan i gospodin Chow nisu ljubavnici i nikad neće biti, iako se vole. Zaljubljeni su, čeznu jedno za drugim, ali ne žele biti kao njihovi supružnici. Ta nepodnošljiva situacija traje beskonačno, a Wong Kar-wai svoj film vizualno orkestrira kao da je svaki trošni detalj ulice ili zgrade, hodnika ili stepenica, nepremostiva prepreka njihovoj sreći za koju su, kako kaže nespretni hrvatski naslov, “raspoloženi”.
Nije stvar u raspoloženju nego čežnji i žudnji. Ljudi su “raspoloženi” za šetnju, partiju karata, sendvič ili pivu, ali kad je ljubav ono što žele, tad to nije stvar njihova raspoloženja nego jedina važna stvar u njihovu životu, a za to im ne treba raspoloženje. I o tome je Wongov film, koji se u izvornom kineskom naslovu zove “Cvjetne godine”, što znači godine mladosti, kad je ljubav najvažnija stvar na svijetu. Ni cvijet ni mladost ne traju vječno i ako za svoga cvjetnog, mladenačkog života ne procvatu, nema ih kao da ih nikad nije ni bilo. Film završava u Kambodži, gdje u ruševinama drevnog hrama Angkor Wat gospodin Chow u jednu rupu u zidu govori svoju tajnu i onda rupu zatvara uvelim raslinjem. Tako su nekad, rekao mu je prijatelj, radili ljudi kad su svoju najveću tajnu željeli zakopati za sva vremena. Tako je on zakopao svoju neostvarenu ljubav.
Nevjerojatno je da je Wong Kar-wai pripremao film tijekom devedesetih, a da ga je snimao punih 15 mjeseci. I to bez scenarija. Svoju je filmsku karijeru počeo osamdesetih, u doba procvata i uspjeha hongkonškog filma u Aziji i cijelom svijetu, a mentor mu je bio Patrick Tam, redatelj velikog ugleda za koga je Wong također pisao scenarije. No Wong nije volio režirati filmove po gotovim scenarijima jer mu je to bilo dosadno. Imao bi ideju i nekakvu priču u glavi, glumce i izvrsnu ekipu predvođenu njegovim stalnim snimateljem, Christopherom Doyleom, osobenjakom sklonom, poput njega, pustolovinama i vizualnim inovacijama. Malo koji snimatelj je znao svjetlom i objektivom neuglednom i ni po čemu zanimljivom interijeru udahnuti toliko života kao Doyle u “Raspoloženima za ljubav”. Njegove blago usporene snimke susreta dvoje junaka na stepenicama, hodnicima i ulicama nalik su na prave ljubavne prizore, iako gledamo samo dvoje ljudi koji hodaju, prolaze jedno pokraj drugog i idu svojim putem.
Sve što vidimo u Wongovim i Doyleovim prizorima je zanimljivo, no još je zanimljivije sve što je nevidljivo, a može se naslutiti iz onog što gledamo. A može se naslutiti kako se junaci osjećaju, bilo da stoje, hodaju, gledaju ili rade na svom poslu. Istodobno su dio običnoga svakodnevnoga gradskog života i izdvojeni iz njega u svijetu svojih misli i čežnji. Pritom su uvijek, čak i u svojim sobama, pristojno odjeveni kao da su svugdje u javnosti. Gospodin Chow je uvijek u odijelu, s kravatom i samo ga u jednom prizoru vidimo u hlačama i potkošulji, naslonjenog na zid svoje sobe. Gospođu Chan gotovo uvijek gledamo u tradicionalnoj zatvorenoj uskoj kineskoj haljini do gležnja zvanoj qipao, s visokim ovratnikom koji izdužuje siluetu, kosim preklopom desno preko lijevog koji se zatvara kopčama i s rasporima sa strane.
U jednom je prizoru netko pita ide li ona uvijek po rezance u zaparenu i zadimljenu pučku kuhinju u svojoj lijepoj haljini u kojoj ide na posao i izlazi navečer. Ona ne odgovara nego samo hoda, i to tako elegantno da svojom pojavom poništava trošnost, grubost, skučenost, smrad i buku svijeta koji je okružuje. Za nju taj svijet ne postoji jer ona živi u svom svijetu, a to glumica Maggie Cheung glumi bez jednog jedinog suvišnog pokreta i pogleda. Visoki ovratnik qipao haljine, koji joj izdužuje vrat i navodi je da glavu okreće cijelim tijelom, daje joj otmjenost plemkinje koja savršeno vlada ponašanjem i kretanjem u visokom društvu. Na isti se način otmjenost pokreta i govora Tonyja Leunga doima poput nečeg izvan svijeta njegove redakcije, stepenica, hodnika i soba tong lau zgrade. Junaci Wongova filma istodobno su dio svijeta u kojemu žive i izvan njega. Ta dvostruka dramska i vizualno raskošno oslikana optika daje filmu nešto nalik na čarobni eliksir zbog kojega vjerujemo da je sve što gledamo stvarno i moguće.
A s kakvim se sve izazovima u 15 mjeseci snimanja “Raspoloženih za ljubav” suočavao redatelj Wong Kar-wai teško je i zamisliti. Snimanje je počelo u siječnju 1999. Zbog brze modernizacije Hong Konga većinu tong lau scena Wong snima u Bangkoku i Makau. Također, snima mnogo scena koje kasnije izbacuje, poput dijela filma koji se zbiva sedamdesetih i, što je za sve koji znaju film nezamislivo, prizora seksa Maggie Cheung i Tonyja Leunga, koji bi cijelu priču učinili besmislenom.
Na kraju, nakon 15 mjeseci, nije znao kako završiti film. Dosjetio se tajne u rupi i snimio je u hramu Angkor Wat u Kambodži. Naputovala se njegova ekipa kontinentom. I još je nakon svršetka snimanja grozničavo montirao film i postavljao zvuk i glazbu, da bi u proljeće stigao na festival u Cannesu gdje je odmah uvršten u selekciju za Zlatnu palmu, koju nije osvojio on nego Tony Leung kao prvi azijski glumac u povijesti festivala. Nitko tko pogleda film, koji je tako sabran i umjeren u svemu, elegantan poput svih junaka, ne može ni zamisliti da ga je Wong Kar-wai snimao na isti način na koji, primjerice, Indiana Jones prolazio kroz svoje pustolovine. Ono što je najzagonetnije je da sve svoje nevolje Wong Kar-wai stvara sam sebi, kao da bez njih ne može snimiti film kakav želi. Film bez scenarija. Bez plana. Bez kraja. S krivim scenama koje mora bacati. S izmjenama u zadnjih pet minuta. Nevjerojatno, ali u filmu se sve to ni jedne sekunde ne vidi i gotovo je savršen. Wong Kar-wai je stvarno zanimljiv redatelj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
