Prije nego što smo pucali u GTA-u ili gradili svjetove u Minecraftu, postojala su samo dva pravokutnika i jedna kvadratična “loptica”. Pong, koji je Atari službeno predstavio 29. studenoga 1972., bio je toliko jednostavan da ga je mogao igrati bilo tko, ali upravo je ta jednostavnost pokrenula industriju danas vrijednu stotine milijardi dolara.
Atari je 29. studenoga 1972. predstavio Pong, svoj prvi proizvod i prvu komercijalno uspješnu videoigru, a taj je mali stroj u baru u Kaliforniji praktički udario prvi temelj modernih videoigara. Iza svega stoje Nolan Bushnell i Ted Dabney, osnivači Atarija, koji su već imali jedno razočaranje: njihova ranija igra Computer Space bila je prekomplicirana i nije se dobro prodavala. Bushnell je zato novom inženjeru Allanu Alcornu dao “vježbu” - jednostavnu igru stolnog tenisa na ekranu, inspiriranu elektroničkim ping pongom na konzoli Magnavox Odyssey. Igra je trebala biti samo trening zadatak, ali ispala je toliko dobra da su odlučili od nje napraviti pravi proizvod, čak i uz rizik tužbe Magnavoxa zbog patenta.
Pogledajte reklamu za Pong arkadnu igru iz 1976:
Prvi Pong nije završio u salonu videoigara nego u lokalnom baru Andy Capp's Tavern u Sunnyvaleu. Atari je ondje sredinom 1972. postavio prototip u drvenoj kutiji, da vidi hoće li ljudi uopće ubacivati kovanice u ekran s bijelim crtama. Nakon nešto više od tjedan dana vlasnik bara nazvao je Alcorna i požalio se da se igra pokvarila. Kad je otvorio stroj, Alcorn je shvatio da se aparat “pokvario” jer je bio doslovno zakrčen kovanicama - spremnik za četvrt dolara bio je pun do vrha.
Na ekranu je bilo samo par bijelih linija i kvadratić koji se odbijao, ali to je bilo dovoljno. Pong je simulirao stolni tenis: svaki igrač ima svoju “pločicu” koju pomiče gore dolje, a cilj je odbiti “lopticu” i ne dopustiti da prođe iza vas. Wired ga je kasnije opisao kao igru “koju može igrati bilo koji pijani gost u baru”, što je zapravo bio kompliment - nije trebalo čitati upute, samo uzeti joystick i krenuti.
Kad je Atari krenuo u proizvodnju, ispalo je da Pong zarađuje četiri puta više od drugih automata u istim lokalima. Procjenjuje se da je jedan stroj donosio 35 do 40 dolara na dan, što znači 140 do 160 ubacenih kovanica dnevno, i to samo na jednoj lokaciji. Narudžbe su počele stizati iz cijele Amerike, a Atari je do kraja 1974. prodao više od 8 tisuća Pong automata te počeo izvoziti strojeve i u druge zemlje.
Naravno, čim je igra postala hit, krenule su i kopije. Brojne tvrtke su jednostavno iscrtale svoje dvije crte i kvadratić i pustile vlastite “ping pong” arkade na tržište, pa je nastao pravi val Pong klonova. Magnavox je u međuvremenu tužio Atari zbog kršenja patenta na ideju televizijske igre, a slučaj je riješen nagodbom: Atari je platio licencu i nastavio raditi svoje igre, dok je Magnavox dobio novac i potvrdu da je Odyssey bila prva, ali ne i najpopularnija konzola.
Sljedeći veliki korak bio je selidba iz kafića u dnevne boravke. Za Božić 1975. Atari je zajedno s lancem Sears izbacio Home Pong, malu konzolu koja se spajala na TV i nudila istu onu igru koju ste dotad igrali u bircu. Prodavala se za oko sto dolara i bila je toliki hit da je potaknula cijeli val kućnih konzola, često s desetak varijacija iste ideje: tenis, nogomet, hokej, sve u tri crte i jednom točkicom.
Pong danas izgleda banalno, ali upravo je njegova banalnost bila savršena ulazna točka za milijune ljudi koji nikad prije nisu dodirnuli joystick. Nije bilo priče, likova ni spektakla, samo refleksi i natjecanje tko će koga “probiti” jednom crticom više. Povjesničari videoigara zato često kažu da je Pong, zajedno s Magnavox Odysseyjem, postavio temelje cijele industrije - pokazao je da se na ekranu ne moraju prikazivati samo filmovi i vijesti, nego da ekran može biti i igračka.
Koliko je igra ostavila trag, vidi se i po tome što je danas dio stalne kolekcije Smithsonian muzeja u Washingtonu i redovito se pojavljuje na listama “najvažnijih igara svih vremena”. Uz Pac-Man, Space Invaders i Tetris, Pong je jedan od onih naslova koje prepoznaje i netko tko nikad nije držao gamepad.
Ako ga usporedimo s današnjim igrama, Pong izgleda kao crtež na marginama bilježnice. Ali bez tog crteža možda nikad ne bismo dobili ni Super Maria, ni PlayStation, ni Fortnite na mobitelu u tramvaju. Priča o Pongu podsjeća da ponekad nije potrebna fotorealistična grafika da bi nastalo nešto novo - dovoljna su dva pravokutnika, jedan kvadratić i dobra ideja u pravom trenutku.
24sata © 2025
