Orlovi, supovi, rode i čaplje često su predmet mašte i simbolike u ljudskoj kulturi, ali što je najvažnije, zbog svoje uloge u ekosistemu imaju važnu funkciju u opstanku biljnog i životinjskog svijeta.

No kao i s ostalim velikim životinjama, ni velike ptice nisu izuzete kad je riječ o opstanku: njihova prirodna staništa nestaju dok intenzivna poljoprivreda, trovanje pesticidima i klimatske promjene već desetljećima nagrizaju njihove populacije. Jednako veliku opasnost za ptice predstavlja i elektroenergetska mreža zbog mogućnosti elektrokucije (stradavanje od strujnog udara) na pojedinim elementima mreže.

Dalekovodi, stupovi i trafostanice protežu se kontinentima, dovode struju u kuće i industriju, ali za ptice predstavljaju smrtonosnu prijetnju. Procjene govore da milijuni jedinki godišnje nastradaju od sudara s vodovima ili od strujnih udara. A posebno su ugrožene velike vrste: njihova krila mogu imati raspon i veći od dva metra, pa je dovoljno da istodobno dodirnu dvije žice kako bi došlo do trenutnog strujnog udara. Sudari često nastaju tijekom noćnih letova ili masovnih migracija, kad ptice ne mogu na vrijeme uočiti prepreke. 

Posljedice nisu samo biološke. Gubitak velikih ptica narušava cijele ekosustave: supovi uklanjaju strvine i time sprečavaju širenje bolesti, orlovi održavaju ravnotežu među plijenom, rode i čaplje povezuju močvarna staništa s ljudskim naseljima.  

Primjeri koji mijenjaju priču

Iako se čini da su dalekovodi i ptice osuđeni na sukob, nekoliko država pokazalo je da postoji drugačiji put. Suradnja energetskih kompanija, državnih institucija i udruga za zaštitu prirode rezultirala je primjerima koji mijenjaju priču, ali mogu poslužiti i kao vodič drugim zemljama. Posebno je važno istaknuti da ove inicijative nisu ostale u okvirima “pilot projekata” nego su prerasle u nacionalne strategije koje se sad spominju i u međunarodnim izvješćima kao uzor.

Južna Afrika: Supovi i pitanje javnog zdravlja

U Južnoj Africi broj supova desetljećima je ozbiljno padao. Stradali su zbog trovanja, gubitka hrane i, u velikom broju, zbog kontakta s elektroenergetskom mrežom. To nije bio samo ekološki problem: nestanak supova značio je da strvine ostaju netaknute, a povećava se rizik širenja bolesti na stoku i ljude. 

Kako bi zaustavili ovaj negativni trend, državna elektroprivreda Eskom i organizacija Endangered Wildlife Trust (EWT) pokrenuli su zajednički program. Eskom je pristao ulagati u označavanje kritičnih dalekovoda, prilagodbu stupova i financiranje istraživanja, a EWT donio je znanje o ponašanju supova i metodologiju monitoringa. Suradnja dvaju naizgled nespojivih partnera pokazala je koliko takav savez može biti učinkovit: smrtnost supova na prioritetnim lokacijama znatno je smanjena, a primjer Južne Afrike često se navodi kao model koji spaja očuvanje prirode i javno zdravlje. Dodatna vrijednost ovdje je obrazovanje lokalnih zajednica; stanovnici su prestali gledati na supove kao na “prijetnju” te su počeli doživljavati ih kao saveznike u očuvanju zdravlja.

Španjolska: Orao krstaš na rubu izumiranja 

Devedesetih godina prošlog stoljeća orao krstaš, endem Pirenejskog poluotoka, bio je gotovo izgubljen za Europu. Broj jedinki pao je na manje od 150, a glavni uzrok smrtnosti mladih ptica bila je upravo elektrokucija na starim stupovima. Španjolska vlada tad je, u suradnji s regionalnim vlastima, zaštitarskim organizacijama i elektroenergetskim tvrtkama, pokrenula masovan program rekonstrukcije mreže. 

Na desetke tisuća kilometara dalekovoda prepravili su ili izolirali, a proveli su i istraživanja kako bi identificirali kritične točke. Taj proces jest bio i dug i skup, ali rezultati su danas itekako vidljivi: danas populacija orla krstaša prelazi 500 jedinki i još polako te stabilno raste. Ovaj program smatraju jednim od najuspješnijih primjera konzervatorske prakse u Europi, ali i dokazom da je moguće pomiriti energetske potrebe ljudi i očuvanje rijetkih vrsta. Španjolski primjer pritom je značajan i na simboličkoj razini: zemlja je spasila pticu koja se nalazi na njenim povijesnim grbovima, povezujući očuvanje prirode s očuvanjem kulturnog identiteta.

Sjedinjene Američke Države: Savezi koji spašavaju orlove 

U Sjedinjenim Državama bjeloglavi i zlatni orao dugo su stradavali upravo na stupovima elektroenergetske mreže. Situacija je bila toliko ozbiljna da je prijetila urušavanjem programa obnove bjeloglavog orla, nacionalnog simbola SAD-a. Rješenje je stiglo u obliku partnerstva: Američka služba za ribu i divlje životinje (USFWS) okupila je elektroprivrede kroz Avian Power Line Interaction Committee (APLIC). 

Taj novi savez razvio je tehničke smjernice, financirao postavljanje vizualnih markera na žice u migracijskim koridorima te uveo obuku za inženjere i montere. Elektroenergetske tvrtke dobile su jasne standarde i podršku, a država je osigurala zakonodavni okvir i nadzor. Rezultat je bio pad smrtnosti orlova u područjima u kojima su mjere provedene, što je omogućilo da se bjeloglavi orao vrati s ruba izumiranja na smjer ponovnog rasta populacije. Štoviše, ovakav savez pokazao je i političku važnost: kad industrija, država i civilni sektor rade zajedno, moguće je spasiti čak i nacionalni simbol, čime se potvrđuje da je konzervacija i pitanje identiteta, a ne samo ekologije.

Mongolija: Jednostavna rješenja za stepske orlove i supove 

Mongolske stepe dom su rijetkih stepskih orlova i supova, ali nagla gradnja elektroenergetske mreže početkom 2000-tih dovela je te životinje do katastrofe. Loše konstruirani stupovi izazivali su masovne elektrokucije, a smrtnost ptica bila je toliko visoka da su ornitolozi govorili o “ptičjemu masakru”. 

Na inicijativu WWF-a, mongolske vlasti i elektroprivreda dogovorili su projekt prilagodbe mreže. Umjesto skupih i nedostižnih mjera, koristili su jednostavna i jeftina rješenja: izolacija kritičnih točaka i prerada postojećih stupova. Tisuće konstrukcija prepravili su uz minimalne troškove, a broj stradalih ptica odmah je smanjen. Mongolija je time pokazala da zaštita nije privilegij bogatih država – uz dobru volju i suradnju moguće je napraviti značajnu razliku. Ovaj primjer dobio je međunarodnu pozornost upravo zato što dokazuje da ne treba čekati milijunske investicije ili sofisticirane tehnologije jer čak i mala praktična rješenja mogu spasiti tisuće života i očuvati prirodnu ravnotežu.

Hrvatska: Tri desetljeća suživota s bijelim rodama 

Ako postoji simbol suživota čovjeka i prirode u Hrvatskoj, onda su to bijele rode na stupovima elektroenergetske mreže. Njihove siluete na gnijezdima, visoko iznad sela i polja, postale su gotovo dio identiteta ruralnih krajeva. No ono što se rijetko vidi iza te slike jest golem sustavan rad koji već tri desetljeća stoji iza sigurnoga gniježđenja ovih ptica. 

Naime, HEP ODS kontinuirano provodi propisane mjere zaštite bijele rode, odnosno mjere za sigurno gniježđenje, još od 1995. godine, kada je organizirano prvo postavljanje umjetnih postolja na stupove dalekovoda u selima Varaždinske županije. Iskorak je napravljen 2004. godine, kada je Hrvatska elektroprivreda s tadašnjim Ministarstvom kulture potpisala prvi sporazum o suradnji na zaštiti roda, čime je otvoreno jedno od najdugovječnijih partnerstava između energetske kompanije i institucija zaštite prirode u regiji. HEP-ovi radnici godinama se penju na stupove, ugrađuju metalne nosače, premještaju gnijezda te održavaju konstrukcije, koje nerijetko teže i više od jedne tone. Taj posao nije samo tehnički zahtjevan, on je utrka s vremenom jer sve intervencije moraju biti gotove prije nego što se ptice vrate s juga.

Danas HEP skrbi za više od tisuću gnijezda, a stručnjaci procjenjuju da se čak tri četvrtine svih roda u Hrvatskoj gnijezde upravo na stupovima koje održava ova kompanija. Suradnja pritom nadilazi tehniku, ona uključuje i stručnjake Zavoda za ornitologiju HAZU, udruge BIOM, javne ustanove koje upravljaju zaštićenim područjima te Državni zavod za zaštitu prirode. 

Iako su rode simbol, HEP se ne zaustavlja samo na njima. U sustavne programe zaštite uključeno je još 16 strogo zaštićenih vrsta ptica – od bjeloglavog supa na Cresu do orlova, sokolova i ždralova u kontinentalnom dijelu zemlje. Poseban naglasak stavili su na područja Natura 2000, na kojima preventivnim mjerama, poput izolacije opasnih dijelova mreže, smanjuju rizik od strujnih udara. U Parku prirode Lonjsko polje, jednoj od najvećih europskih kolonija roda, suradnja HEP-a i zaštitnika prirode omogućila je stabilnost populacije unatoč sve većem pritisku modernizacije. 

Važan iskorak donio je i međunarodni projekt LIFE Danube Free Sky, koji se provodi u Kopačkom ritu i drugim dijelovima Podunavlja. U njegovu okviru prvi su put na HEP-ovu mrežu postavljeni diverteri – male plastične oznake koje čine žice vidljivijima pticama u letu. Time se sprečavaju sudari, što je jedan od najčešćih uzroka stradavanja velikih vrsta na otvorenim prostorima. Taj projekt, sufinanciran novcem Europske unije, pokazuje kako lokalne inicijative mogu postati dio šire međunarodne mreže zaštite prirode. 

Višegodišnje partnerstvo HEP-a i bijelih roda nije samo hrvatska priča o očuvanju jedne vrste nego i dokaz da velike infrastrukture i divljina ne moraju nužno stajati na suprotnim stranama. Kad postoje vizija, dugoročna predanost, ali i svjesnost ljudskog utjecaja na prirodu, i priče s najpesimističnijim prognozama mogu postati pozitivan primjer koji se može slijediti – na globalnoj razini.