Umirovljenicima, kad plate hranu i lijekove, ne ostaje ništa

Dijabetes tipa 2 najčešći je među starijom populacijom, umirovljenicima, onima koje je država, za koju su desetljećima vrijedno radili, sustavno osiromašila. Njih oko 300.000 ne živi nego preživljava s manje od 400 eura. Zbog ove i ovakve države mahom su i oboljeli - od dijabetesa, kardiovaskularnih, neuroloških bolesti, karcinoma. Oboljeli su od teškog života punog stresa, punog neizvjesnosti i oskudice. Pred kraj tog života država im se još osvećuje uvođenjem naplate lijekova kojim im pomažu.

Zamislimo život gospođe rođene neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u oskudici poraća. Teško, vrlo skromno djetinjstvo, skromna mladost, skromna radnička plaća tijekom 40 godina staža, a onda rat, izbjeglištvo, muke novog poraća, kriminalna privatizacija u kojoj je ostala bez posla, mizerna mirovina danas, sve ove godine.

Pitaju li se oni koji su odlučili umirovljenicima lijek za dijabetes naplaćivati 30, ili 15 eura, što za te ljude taj novac predstavlja? Ako netko ima mizernu mirovinu od 390 eura, tih 30 čini sedam posto njegovih ukupnih primanja. Za jedan lijek, koji mu povoljno utječe na zdravlje. Netko, “boljestojeći” umirovljenik sa 600 eura, zbog tih će se 15 ili 30 eura odreći jedinog društvenog života koji si može priuštiti - povremenog odlaska na kavu s prijateljima. No što će onaj s 390 eura? Čega se taj umirovljenik ima odreći? Može se odreći samo lijeka koji mu život čini podnošljivijim.

Umirovljenici troše od 40 do čak 60 posto svojih primanja na elementarno - na hranu. Toliko je ona danas skupa da im pojede više od pola mirovine. Ostalo ode na režije, na higijenu. Nema tu nove odjeće i obuće, a kamoli luksuza kao što su kino ili kazalište, a pogotovo putovanje, odmor izvan uvijek ista četiri zida. Sad neće imati ni za lijek. Takvu odluku može donijeti samo hladna i bešćutna država koja nimalo ne cijeni svoju najstariju populaciju, svoje temelje.