Strava u Ulici brijestova: Za Kennedyjem je žalovala i komunistička Jugoslavija...

Sredinom studenog 1984. u američka kina došao je film koji će proslaviti žanr horora. Riječ je o filmu “Strava u Ulici brijestova” (“A Nightmare on Elm Street”) redatelja Wesa Cravena. I dok će većina onih koji su gledali film bez puno razmišljanja navesti ime “legendarnog” masovnog ubojice koji rukavicom s oštricama ubija svoje žrtve, malotko zna razlog zbog kojeg je redatelj ulicu iz naslova odlučio nazvati baš po brijestovima. A po razlog se treba vratiti dvadeset i jednu godinu ranije. Tek što je prošlo podne tog 22. studenog 1963., kolona crnih limuzina približavala se centru Dallasa. Kad su ušli u Elm street (Ulicu brijestova), začulo se nekoliko pucnjeva. Prema riječima Wesa Cravena, bio je to trenutak nakon kojeg je nevini svijet u kojem je njegova generacija živjela prestao postojati. Posljedice ispaljenih hitaca osjetit će generacije Amerikanaca, ali i građani širom svijeta. Sat vremena nakon pucnjave u Ulici brijestova najpoznatiji američki televizijski voditelj Walter Cronkite naciji je objavio tužnu i šokantnu vijest: “U 1 pm umro je predsjednik Kennedy”. Službeno je krivcem za atentat proglašen Lee Harvey Oswald, koji će dva dana kasnije također postati žrtva atentata. Cijela priča o ubojstvu 35. američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja i danas je, više od šezdeset godina kasnije, obavijena velom misterija. Je li Oswald doista (jedini) ubojica? Koji su razlozi ubojstva? Naposljetku, zašto je ubijen Oswald? Izostanak konkretnih odgovora na ova pitanja pokazat će se plodnim tlom za mnoge teorije urote u kojima će biti mjesta za CIA-u, Kubance, mafiju, Ruse, pa čak i Kennedyjeva potpredsjednika i nasljednika Lyndona B. Johnsona.

Kennedyjevo ubojstvo nije bio prvi, a ni posljednji atentat na jednog američkog predsjednika. Sve je počelo 1865. ubojstvom Abrahama Lincolna, nastavilo se 1881. s Jamesom Garfieldom, a posljednji ubijeni predsjednik bio je William McKinley (1901.). Tijekom mandata jedan predsjednik je ranjen – Ronald Reagan (1981.), a dvojica su preživjela atentat kad su već bili “bivši” - Theodore Roosevelt (1912.) i Donald Trump (2024.).

JFK, kako su najmlađeg izabranog predsjednika zvali Amerikanci, bio je sigurno jedan od najomiljenijih političara svog doba. Taj status zaslužio je pomirljivom vanjskom politikom, prije svega prema najvećem suparniku – Sovjetskom Savezu, ali i progresivnom unutrašnjom politikom, čiji je jedan od ciljeva bio američke crnce napokon i u praksi učiniti ravnopravnim građanima SAD-a. Bio je vjerojatno prvi predsjednik koji je dosta pažnje posvećivao izgledu i načinu na koji se obraća javnosti, a na pozitivan imidž sigurno je velik utjecaj imao i brak s ikonom stila Jacqueline (Jackie) Kennedy (rođ. Bouvier).

Žal za ubijenim predsjednikom proširio se izvan granica SAD-a. Za Kennedyjem je žalovala i komunistička Jugoslavija. Bio je to još jedan u nizu primjera koji je dokazivao specifičan, kontroverzan, pa i kontradiktoran položaj te zemlje između Istoka i Zapada. Uostalom, Tito je bio jedini europski komunistički lider kojeg je JFK primio u Bijeloj kući, a ujedno pretposljednji državnik kojeg će američki predsjednik uopće primiti na svom radnome mjestu. Samo nekoliko dana kasnije čast da bude posljednji dobit će bolivijski predsjednik Víctor Paz Estenssoro.

Uz različite izraze odavanja počasti preminulom predsjedniku, kao što su imenovanja ulica po jugoslavenskim gradovima, čini mi se posebno zanimljivim izdvojiti slučaj hercegovačkog radnika i pjesnika Bože Lasića, koji je tim povodom u epskom desetercu spjevao pjesmu “Kennedy: Smrt u Dalasu”. Tu pjesmu uglazbio je, a zatim na guslama i otpjevao guslar iz Posušja Jozo Karamatić. Cijeli projekt ispratila je najpoznatija jugoslavenska diskografska kuća Jugoton te 1965. pod istim naslovom objavila singl ploču. Riječ je o 17-minutnoj izvedbi koja u maniri poznate narodne žalopojke prepričava tragični događaj. Doista bih svakome preporučio da na YouTubeu posluša ovaj uradak, a kao svojevrsni mamac donosim tek neke (dojmljive) stihove. Ujedno upozoravam na moguće spojlere.

Dakle:

”Pram El Stritu vozila kretaše/ Tek što prođe podvožnjačić mali/ A gusarska šnajperka opali/ S lica nesta razdraganog smješka/ Tragedija dogodi se teška… Džon otrana leže na sjedište/ Supruga mu plačuć pomoć ište/ Teško ranjen on ništa ne kaza/ Ne mogaše dati ni avaza… Ali pluća ne rade mu više/ Prestao je Kenedi da diše… Dok je pomoć trajala u šoku/ Nijemo blijeda bez suza u oku/ Stajala je gospođa Žaklina/ Skamenjena kao kamen stina… Naša vlada i Izvršno vijeće/ Bolno svoje šalju saučešće/ Na pol koplja sve naše zastave/ Svud su boli izražene prave/ Prijatelja nesta Kenedija/ Žalila ga sva naša nacija.”

Za Kennedyjem je žalovala i komunistička Jugoslavija. Bio je to još jedan primjer koji je dokazivao kontroverzan položaj te zemlje između Istoka i Zapada