Nema pobjede ako ne znaš što učiniti s njom. Hrvatska vojska, vođena ljudima poput generala Stipetića, pokazala je da zna. Zato je taj čin zauvijek ostao neizbrisivi trenutak časne pobjede
Predaja 21. kordunskog korpusa bila je kraj Krajine: 'Čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi..'
Bio je 8. kolovoz 1995., Oluja je išla prema kraju, a na Kordunu se odigrao dotad neviđeni prizor, kao iz filma o napoleonskim ratovima. Marševim korakom zapovjednik 21. kordunskog korpusa, pukovnik Čedo Bulat, krenuo je prema hrvatskom generalu Petru Stipetiću. Kad je došao na nekoliko koraka od njega, stao je mirno i rekao: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi”.
- Susret je bio kraj motela Brijuni kraj Topuskog - prisjetio se general Stipetić u intervjuu za 24 sata.
Otkrio je kako nije očekivao ništa slično, a nije znao ni da je s druge strane njegov podčinjeni oficir iz Pete vojne oblasti JNA.
- Sam taj susret i kontakt i mene je umnogome iznenadio, jer se pojavio moj prijatelj Čedo Bulat. On mi je bio podčinjeni u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Mi smo stigli iz UNPROFOR-ove baze ukrajinskog bataljuna u Glini, a on je došao iz pravca Topuskog. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo. Kad me ugledao, počeo je gaziti strojevim korakom. Čedo pozdravlja, ja odzdravljam, a onda sam mu prišao. Pružio sam mu ruku i pitao ga kako je. A on je rekao: ‘A što da ti kažem? Nikako!’.
Stipetić je Čedu Bulata upoznao u lipnju 1991., kad mu je njegov pomoćnik general Franjo Feldi rekao da je Bulat postavljen na njegovo mjesto.
- Rekao sam mu da ćemo biti u kontaktu, neka preda dužnost, a ja ću porazgovarati s Čedom. Kako je Feldi bio rukovoditelj ratnog plana, Čedu sam upozorio na neke stvari jer je to tajna i osjetljiva djelatnost te napomenuo mu da to drži pod kontrolom. I tad je uslijedilo izvlačenje dijela komande V. vojne oblasti, Čedo je otišao na Slunj, ja na godišnji i do predaje ga nisam vidio ni čuo. Radio je kako sam tražio i poštovao vojničke propise. Bili smo suradnici, bez obzira na to što je on bio na suprotnoj strani - rekao je Stipetić, koji je umro u ožujku 2018. godine od posljedica moždanog udara.
Inače, taj čin predaje 21. kordunskog korpusa smatra se završetkom Oluje i rata. Joško Morić, tad bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova, svojedobno je objasnio koliko je bilo važno postići dogovor sa srpskom vojskom.
- Bilo je jako važno zbog eksplozivne atmosfere. S jedne strane se kod poraženog osjećao adrenalin zbog straha i neizvjesnosti. A kod nas pobjednika osjećao se adrenalin ponosa i ushit. Osim toga, kod nas se, na našoj pobjedničkoj strani, osjećao pritisak da se to brže rješava, jer ako se oteže, ulazi se u neku vrstu neizvjesnosti - prisjetio se Morić.
U ratovima 20. stoljeća rijetko se viđaju predaje bez poniženja i odmazde. Čin u kojem general HV-a prima predaju neprijateljskog zapovjednika s poštovanjem i procedurom bio je poruka Međunarodnoj zajednici da Hrvatska poštuje Ženevsku konvenciju, potvrda profesionalizacije Hrvatske vojske, faktor koji je spasio živote tisućama vojnika i civila koji su mogli skončati u besmislenom otporu. Predaja 21. kordunskog korpusa bila je više od vojne točke - bila je simbol političkog sloma RSK. Bez vojske, bez teritorija, bez vodstva - projekt stvaranja srpske države na teritoriju Hrvatske bio je definitivno mrtav.
U trenutku kad se svijet divio vojnom uspjehu, prizor predaje u Topuskom - tih, dostojanstven, ljudski - bio je etički vrhunac Oluje. Nema pobjede ako ne znaš što učiniti s njom. Hrvatska vojska, vođena ljudima poput generala Stipetića, pokazala je da zna. Zato je taj čin zauvijek ostao neizbrisivi trenutak časne pobjede.