Puljanin Slavko Jereb, otac šestero djece, bio je zapovjednik specijalne jedinice PU istarske
30 GODINA OD OLUJE
Slavko je poljubio tek rođene blizance i otišao u Oluju. Djeci sam samo rekao: 'Tata vas voli'
Čitanje članka:
5
min
Prošlo je trideset godina, ali Puljanin Slavko Jereb sjeća se svakog detalja iz Oluje. U to vrijeme bio je zapovjednik specijalne jedinice PU istarske Bak. Sjeća se i svih drugih operacija u kojima je sudjelovao sa svojom jedinicom tijekom ratnih zbivanja tih ‘90-ih godina. Bez ikakvog straha i bez panike. Jer strah su davno ostavili. A ostavio je Slavko u trenutku Oluje i petero djece, od kojih i najmlađe blizance, koji su tad imali samo dvadesetak dana. A poslije je došlo i šesto dijete. Kao nagrada.
- Kad je počela Oluja, imao sam 37 godina. Krenuli smo ranije nekoliko dana. Tog 4. kolovoza svi smo dali ‘puni gas’ i već sutradan čuli smo da je Knin naš. I pao nam je kamen sa srca. Prije Oluje otišao sam u Bljesak. Bio sam na terenu kad su mi javili da sam dobio blizance. Rođeni su 28. svibnja, kao četvrto i peto dijete. Moje šesto dijete, Ivan, rođeno je 1996. godine. Imam Ivana, blizance Domagoja Maksa i Emiliju Ivu, a tu su i sin Dorian, kći Teuta i prvorođenac sin Andrej. Uvijek govorim supruzi i drugima da sva svoja odličja po pola dijelim s njom jer je ona cijelo vrijeme bila s djecom. Bila je majka, domaćica i supruga dok sam ja ratovao. U šali kažem da su te ratne zadaće bile kao ‘turistička agencija’, jer dobijemo ‘aranžman’ koji uvijek do kraja odradimo - prisjetio se Jereb.
U Oluji je pričuvnih i aktivnih pripadnika jedinice Bak bilo 130. Stotinjak ih je bilo u akciji, a ostali su imali također važne zadatke poput osiguranja.
- Dobili smo zadaću. Prešli smo Velebit i ušli u privremeno zaposjednuto područje pa smo se probijali do Gračaca. Od Gračaca smo prošli prema granici sa susjednom državom i tu smo završili naš ‘aranžman’. Pucalo se stalno. Bio sam spreman i poginuti. Specijalna jedinica policije vrh je hrvatske oružane sile. Gdje god je što trebalo rješavati, naš je posao bio uzeti streljivo, oružje, opremu, hranu i vodu. Uzimali smo toga koliko smo mogli nositi. A to je u prosjeku svaki po tridesetak kilograma. Bili smo vrsta postrojbe za koju je jednom general Sačić rekao: ‘Ispali i zaboravi’.
Dao bi nam zadatak da za tri dana, primjerice, budemo na zadanome mjestu i znao je da ćemo u točno dogovoreno vrijeme biti tamo. Zato sam ponosan na generale Sačića, Markača i sve kolege zapovjednike i djelatnike specijalne jedinice Bak - rekao je.
Pripadnici te postrojbe nisu bili profesionalni vojnici, ali su za četiri duge godine itekako naučili svoj posao. I sam Jereb krenuo je najprije kao pričuvni djelatnik te se poslije aktivirao.
- Imao sam izvrsnu ekipu, kondicijski i tjelesno vrlo spremnu. I ja sam do 1993. godine bio instruktor borbe, promaknut sam u pomoćnika, a potom i u zapovjednika. Osjećao sam strašnu odgovornost za svakog vojnika koji je bio u postrojbi. Kao što sam ja brinuo o svojoj djeci, kao roditelj sam nastojao voditi računa o svima ostalima i da ih što više žive i zdrave vratim kućama - prisjeća se.
Smiren je dok govori.. Glas mu je tih, iako zapovjedničkog tona. Priznao je da nikad nije povisio glas, ni kad je bilo najteže. U odličnoj je kondiciji i danas, majstor je taekwondoa, a njegova djeca odaju da jedanput godišnje uzme bicikl i njime ode do Zadra i natrag. Ponavlja da je u Oluji, ali i na drugim borbenim operacijama, imao odlične ljude oko sebe koji su bez problema nakon prehodanih 30, pa i 50 kilometara, po snijegu, odmah išli u borbu.
- Da bismo pješice došli do položaja u operaciji Maslenica, išli smo prvo 50 kilometara kroz snijeg i odmah smo potom išli u borbu. I u Oluji je bilo vrlo dugog hoda, a na sebi i sa sobom nosite puno opreme. Bilo je trenutaka u kojima bi neki ljudi pucali po šavovima i s njima smo svi suosjećali - prisjetio se.
Specijalna policija, dodao je, bila je kao “džoker zovi”. Kad god je trebalo, prvi su ulazili kroz šume, polja, tamo gdje ih nitko nije očekivao.
Iako smiren dok se prisjeća, emocije su ga ipak svladale kad smo ga upitali što je prije odlaska u Oluju rekao ženi i djeci. Spustio je pogled i pročistio grlo. Tišina je u tom trenutku bila najglasnija. Oči su se nakratko napunile suzama. Odjednom se trgnuo i rekao:
- Andreju i Teuti sam rekao da moraju zapamtiti da ih... (tišina dok mu se donja usnica tresla) tata voli. Sve ostalo je nevažno - uspio je dovršiti.
Kad je Oluja uspjela i sve se završilo, Slavko kaže da će vjernici to razumjeti jer se u tom trenutku za sav narod “otvorilo novo nebo”. Molio se kad god bi uhvatio koji trenutak na ratištu. Molio se za cijelu ekipu i za sebe, naravno, da se sigurno vrati ženi i djeci. Ponavlja da je bio spreman u svakom trenutku dati život za Hrvatsku i da je posljednja fotografija snimljena s djecom prije odlaska u Oluju bila svojevrsni “oproštaj”. Ni jednu sliku sa sobom nije ponio u slučaju da ga se dočepa neprijatelj. Imao je samo policijsku iskaznicu i jednu igračku koju mu je dala kćer. Radilo se o lopatici njezine omiljene lutke. Nju je nosio kao podsjetnik da ga obitelj čeka.
- Dala mi je plastičnu sićušnu lopaticu od barbike i rekla da, ako budem u opasnosti, njome iskopam rupu i da se sakrijem - rekao je.
Do 1997. godine radio je u specijalnoj postrojbi, stalno je i dalje bio na terenu. Do jednog dana, kad ga je jedan od sinova upitao zašto odlazi na terene kad rata više nema. Dijete je imalo pet godina.
- Tad sam promijenio posao. Imenovan sam za načelnika centra SZUP-a za Istru. Poslije sam se prebacio u privatnike - nastavio je.
Njegovi blizanci, koji su imali dvadesetak dana kad je otišao u Oluju, danas su odrasli ljudi koji izuzetno cijene oca. Emilia Iva i Domagoj Maks kazali su da je njihov tata njima najveći uzor i heroj.
- U naše odrastanje bilo je utkano shvaćanje da je tata bio u ratu. Viđali smo i stare članke po novinama o njemu. On je za nas velika podrška kroz život. I mama je tu, naravno, jer odgojiti i othraniti šestero djece dok čekaš muža da se s ratišta sigurno vrati kući nije mala stvar. Naši roditelji su naši uzori. Nije nam stalno tata kroz život napominjao što je sve prošao nego je sve to prikazao na način da svi trebamo biti zahvalni za obitelj, na tome da smo svi na okupu i što nam se tata sigurno vratio nakon svega - rekli su blizanci na kraju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
