"Ovi revizionisti iz Sabora mene nikad ništa nisu pitali, živućeg svjedoka užasa fašizma"

- Nazvat ću ih, najblaže rečeno, revizionistima, a što privatno o njima mislim, bolje da šutim. No eto, dovoljno su pametni da mene, izravnog, živućeg svjedoka tog vremena i tih zločina, nikad nisu kontaktirali, nikad ništa pitali, kaže za 24sata Oleg Mandić, 92-godišnji preživjeli logoraš Auschwitza, komentirajući sramotni skup u utorak u Saboru, na kojem je logor Jasenovac predstavljen gotovo kao turistički "resort", toplice za Srbe, Židove i Rome, nepoćudne Hrvate, a broj od preko 80 tisuća jasenovačkih žrtava drastično umanjen i negiran. 

Mandić, umirovljeni pravnik i novinar iz Opatije, u Auschwitzu je završio kao 11-godišnjak, i bio je, s majkom i bakom, posljednji zatočenik koji je nakon oslobođenja logora iz njega izašao, 2. ožujka 1945. Jako dobro pamti ta užasna vremena, i godinama, desteljećima već neumorno javno govori o zlu nacizma i fašizma. Proživio je sedam jeseci pakla, gladi i bolesti. 

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

foto Arhiv Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, iz knjige "Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza" Roberta Cavaza

PRIČA OLEGA MANDIĆA (92) 'Ja sam posljednji dječak iz Auschwitza, spasila me sreća, ljubav mame i snalažljivost'

Zagreb: Pravnik i publicist Oleg Mandić | Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

- Izravni sam svjedok tog strašnog vremena, no ovi me, koji su jučer govorili u Saboru, nisu ništa nikad pitali. A jedini sam koji im može ispričati, od A do Ž, što se događalo, kaže Mandić. 

- Drugi su me, zato, često pitali, poput vas sad, što mislim o revizionistima općenito. Mislim da su - budale. Nažalost, ta priča iz Sabora jučer uklapa se u sve što se kod nas u zadnje vrijeme događa. Iako se u nekim stvarima s premijerom Andrejom Plenkovićem ne slažem, ipak sam ga poštivao. Sad me je jako razočarao, sa svojim relativiziranjem, napominje gospodin Mandić. 

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

U Auschwitzu 2013., privatna zbirka Olega Mandića, iz knjige "Oleg Mandić, posljednji dječak u Auschwitzu" Roberta Covaza

- Ne sviđa mi se nimalo kud ide naša Hrvatska. Atmosfera straha još nije velika, ali smo na dobrome putu da je bude, dodaje.

Zgrožen je činjenicom da se jasenovačke žrtve NDH tako omalovažavalo i negiralo upravo u Saboru. 

Zagreb: Izložba "Ako tebe zaboravim: Holokaust u Hrvatskoj..." | Foto: Patrik Macek/PIXSELL

- U carstvu zakona i pravde naše države. To je velika, velika sramota za Hrvatsku. Predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića nisam nikad ozbiljno shvaćao, ali tako se ograđivati kao što on sad čini, tako relativizirati, to mi je grozno. I način na koji prebacuju odgovornost jedan na drugog, igra je za malu djecu, ali i velika sramota za Hrvatsku, zaključuje Mandić. 

Rođen je 1933. na Sušaku kao potomak ugledne istarske obitelji hrvatskog porijekla. Djed Ante je bio partizanski vođa i blizak Titov suradnik, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. postao je predsjednik Narodnooslobodličakog odbora Opatije, koji je djelovao samo nekoliko dana, budući da su cijelo to područje već 16. rujna zaposjeli Nijemci. Djed i Olegov otac, također Oleg, tog su se dana priključili partizanima, a dječak, majka i baka bivaju deportirani prvo u zatvor u Italiji, zatim u Auschwitz. 

Kako nam je Mandić ispričao u siječnju ove godine, povodom 80-e obljetnice oslobađanja Auschwitza 27. siječnja 1945., s traumom logora se borio tako što je odlazio tamo, i prisjećao se. 

Rijeka: Predstavljanje knjige "Oleg Mandi? - posljednji dje?ak iz Auschwitza | Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

- Nekima je trebao psihijatar, a ja bih sam sjeo u auto, natočio dvaput gorivo u tih 880 kilometara, i otišao u Auschwitz. Uzeo bih sobu u obližnjem hotelu u Oświęcimu, i kad se logor zatvori za posjetitelje, ušao unutra. Na ulazu bih povukao rukav i zaštitaru pokazao svoj broj na ruci, on bi me tiho pozdravio naklonom glave, i pustio unutra. A ja bih se unutra prisjećao. Znate, do prije par godina unutra je postojalo jedno jedino drvo, breza, oduvijek je tamo bila. Zamišljao sam kako je svaki listić na njoj jedan život ljudi koji sam unutra znao, a koji nisu preživjeli... ispričao nam je gospodin Mandić.

Dio logorskih dana proveo je u baraci Josefa Mengelea, "Anđela smrti", s kojim se gotovo svakodnevno susretao.

- Bio je uređen, zgodan muškarac, sjećam se njegove uredne uniforme koju bi po dolasku u baraku skidao, i navlačio bijelu kutu. Ja sam u tu baraku dospio zato što sam bio bolestan, a nisu me mogli staviti u žensku bolnicu. Zbog temperature me pak nisu željeli prebaciti u muški dio logora pa su odlučili da budem u baraci s Mengelovim blizancima za eksperimente. Zamislite, dnevno su ubijali na tisuće ljudi, ali im strogi propisi nisu dozvoljavali da dječaka s temperaturom prebace u muški logor, kakav apsurd..., prisjeća se gospodin Mandić. Sjeća se bijelog kruha koji je u toj baraci dobivao nedjeljom, uvjeti su tamo, za njega, bili nešto bolji, Mengelea kao pacijent nije zanimao. Snalažljivi dječak je temeperaturu održavao trljanjem toplomjera o deku, kasnije je zaradio i ospice pa bolest pluća - sve to ga je dugo zadržalo u baraci s boljim uvjetima života.

- Mengele je, apsurdno, bio jedini koji na mene u logoru nije vikao, svi su drugi SS-ovci bili užasni, prisjeća se Mandić.

"Tetoviranje broja iglom, pričvršćenom na drvenu dršku, bilo je bolno. Postao sam samo broj: 189488", ispričao je Mandić u knjizi "Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza" Roberta Covaza. Pamti, između ostalog, jednu majku koja je danima u naručju nosila mrtvo dijete, kako bi i dalje za njega dobivala porciju, i malo više tako pojela. Pamti i logorašicu koja se nije na vrijeme pojavila na prozivci pa su je čuvari  izvukli iz barake, i batinama ubili u blatu, na kiši. 

Mandić je imao sreću što ga u selekciji nisu odvojili od majke i bake, no kako jedanaestogodišnje dijete uopće može preživjeti takav užas?

- Ovako ću vam reći: osamdeset posto me spasila puka sreća, 15 posto majčina ljubav, a pet posto vlastita snalažljivost. Bio sam snalažljiv, na mamu..., govori nam. Kad je završio u baraci kod Mengelea, i bio odvojen od majke i bake, majka Nevenka se uspjela nekako izboriti da je uzmu u obližnju bolnicu kao bolničarku, iako nikad taj posao nije radila. Otamo je uspijevala dolaziti Olegu u posjet, i donositi mu kvalitetniju hranu. Jednom mu je donijela čitavu glavicu - češnjaka.

- To je, na ljestvici logoraške trampe, bilo nešto najvrednije, antibiotik. Samo jedan režanj češnjaka vrijedio je sedam porcija kruha, a ona je meni donijela cijelu glavicu! Noću je skrivećki kuhala juhu od krumpira i dijelila ju najbolesnijima. Za to je u logoru čak doznala i tajna organizacija otpora, nije im bilo jasno 'čija je', a nakon što im je objasnila da samo želi pomoći, dozvolili su joj da nastavi, ispričao je Mandić.

Oleg, mama i baka su dočekali oslobađanje logora, u njemu ostavši još preko mjesec dana nakon zatvaranja 27. siječnja 1945. Tad ih je, po Staljinovu nalogu, preuzelo vozilo Crvene armije, odveženi su u Moskvu pa natrag kući, u Opatiju. Oleg je posljednji izašao iz Auschwitza, u kojem je nakon oslobađanja od bolesti i izgladnjelosti umrlo još 1.500 ljudi. Dječak je sve to promatrao dok se slobodno kretao po logoru čekajući povratak kući.