Marija je obišla mnoge terene i bojišnice, kući se nije vraćala po nekoliko mjeseci. Bilo je tako i te 1995., pred Oluju, kad je s postrojbom još u proljeće otišla na bosansku bojišnicu. Kući je navratila tek jednom, kad je po zadatku trebala u Divulje
PRIPADNICA 4. GARDIJSKE BRIGADE
Marija je bila ratnica velikog srca: 'Gledaš ta lica i pitaš se 'Bože moj, je li to zadnji put?'
Čitanje članka:
6
min
“Ja sam s dijelom postrojbe bila s bosanske strane terena, u podnožju”, govori Marija Mandac, pripadnica IV. gardijske brigade i nastavlja: “Tu noć pred Oluju, za koju nitko u tom trenutku nije znao kako će biti oluja nad svim olujama, nitko od nas nije spavao jer je zapovijed bila da se zorom krene prema Kninu. Gledaš lica svojih prijatelja i pitaš se: ‘Bože moj, je li to zadnji put?’. Posebni su to trenuci koji te ni danas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Smrti smo gledali svaki dan u oči, ona i mi, i samo jedan cilj, sloboda jedine nam domovine Hrvatske. Pozdravljali smo se kao da nam je posljednji put, a nadali se kako ćemo se svi skupa opet naći u slobodnom kraljevskom gradu Kninu”.
Marija tu zastaje, suza joj zaiskri u oku jer ni danas se ova hrabra ratnica ne može suzdržati, živa je rana na njezinu srcu i križ koji i danas nosi. Marija je imala brata Antu. Mlad i naočit, otac troje djece, od kojih su blizanke te davne 1992. imale tek dvije godine kad se tog jutra spremao na teren.
“Uhvatile su mu se oko nogu kao da su nešto zlokobno slutile i nisu ga puštale, ali on je, uz čvrsti zagrljaj i poljubac, unatoč onom iskrenom dječjem vapaju: ‘Tata ne ide’, mahnuo i otišao te se nikad više se nije vratio. Vodio se kao nestali na Kupresu, a onda je stigla tužna vijest poslije godinu dana da je i on jedan od 49 pronađenih ubijenih hrvatskih branitelja”, zastaje Marija, suze prekrivaju lice ratnice, glas podrhtava: “Na patologiji u KB-u Split došla sam na identificiranje posmrtnih ostataka. Svi su mi govorili kako je bolje ostati tu gdje jesam i pamtiti brata onakvog kakvog sam ga znala. Nisam ih poslušala, otišla sam vidjeti što su mi ostavili zlotvori. I danas mi je u nosnicama taj miris, miris smrti, te crne vreće... Teško je i danas, znam se u snu buditi, vidim te slike i, vjerujte mi, nije lako”.
Marija ni tad nije odustala. Bila je još odlučnija i s ponosom nosila crvenu beretku s puškom na ramenu. Na trenutak se ova Sinjanka vraća u mislima na početak devedesetih. Njezina obiteljska kuća nalazi se u neposrednoj blizini vojarne u Sinju. Baš u njezinoj kući nalazila se radio stanica s koje se moglo saznati mnogo “zanimljivih podataka” i planova koje je tadašnja JNA pripremala.
“U nekoliko navrata su pokušali u gluho doba noći, jer su znali kako je radio stanica u našoj kući, provaliti u našu kuću. I uvijek su nastojali to uraditi kad su znali da smo brat, otac i ja u kući. Trebala je to biti ‘likvidacija’ cijele obitelji. Kad su znali da brat nije u kući, nisu pokušavali. Sjećam se jedne noći kad su pokušali ući u moju kuću kroz prozor moje sobe koja je u prizemlju, a baš u mojoj sobi je bila radio stanica. Otvaranje škura, muška ruka na prozoru u maslinastoj uniformi. Kad je shvatio da smo ga vidjeli, pobjegao je niz ulicu prema vojarni. Tko zna što bi bilo s nama da vojarna nije te godine ‘pala’ u naše ruke”.
Marija je obišla mnoge terene i bojišnice, kući se nije vraćala po nekoliko mjeseci. Bilo je tako i te 1995., pred Oluju, kad je s postrojbom još u proljeće otišla na bosansku bojišnicu. Kući je navratila tek jednom, kad je po zadatku trebala u Divulje. Prolazila je pored obiteljske kuće, javila se roditeljima i nastavila dalje.
“Kad se zorom krenulo s Dinare, više ništa nije bilo važno samo jedno, izvršiti zapovijed koju smo dobili i sa VII. gardijskom ući u Knin. Tu noć nitko nije spavao, sve je bilo spremno. Tu noć od uzbuđenja nitko nije mogao ni zalogaja staviti u usta. Svi smo bili budni, čekao se znak zapovjednika za pokret. Naše prve udarne snage krenule su u sam osvit zore s Dinare preko Crvene zemlje. Dio naših snaga bio je u podnožju i nije krenuo s prvim snagama. S obzirom na to kako je zapovjednik Krstičević znao cijelu moju situaciju, njegova zapovijed je bila da ne idem u prvom udarnom valu. Sjećam se njegovih riječi i danas: ‘Čuvajte mi Maru kao zjenicu oka, jer tko bi došao njezinim roditeljima na oči da se i njoj nešto dogodi’. Takav je bio i prema ostalim pripadnicima kojima je već netko od njihovih najmilijih dao život za domovinu. Nosila nas je neka čudna snaga, neki zanos. One koji su krenuli prvi ispratili smo i čvrsto obećali jedni drugima kako ćemo se ponovno zagrliti u oslobođenom Kninu. Mi smo krenuli nekoliko sati poslije njih iz nizinskog dijela Bosne i u Kninu smo bili u ranim podnevnim satima. Kad sam ušla u Knin, prvo što sam uradila je da sam tražila gdje ima crkva. Ugledala sam porušenu crkvu sv. Ante, ušla u unutrašnjost i pomolila se. Zahvalila sam Bogu jer sam živa. Zahvalila sam za svaki život hrvatskog branitelja i sjetila se brata Ante jer znam koliko bi se on tom trenutku radovao i bio ponosan”, govori Marija i nastavlja: “Pušku sam ostavila na ulazu u crkvu prijatelju da je čuva, jer premda je bila porušena, crkva je, a u crkvu se oružje ne unosi. Na ulicama su bili branitelji, slavilo se i plakalo u zanosu, radovali smo se. Pitali smo jedni za druge, pokušavali saznati jesu li svi branitelji živi, radovali smo se i u istom trenutku sjećali svih branitelja koji su poginuli i koji nisu više s nama, a toliko su se veselili ovom danu. Nikakve odmazde niti ubijanja srpskih civila, kako to neki danas znaju reći, nije bilo. To su laži. Kad smo došli u vojarnu, tu su bili srpski civili. Moj suborac koji je bio s njima zamolio me da ostanem dok on otiđe nešto pojesti. Puška je ostala otkočena. Kad je zapovjedniku rekao tko je ostao uz civile, nijemu bilo svejedno jer je znao za mojega brata i bilo ga je strah kako ću reagirati. Kako bih reagirala, oni su civili, a mi nikad nismo ubijali civile. Jedno su borbe, a drugo je bila ta situacija kad imaš ispred sebe ljude bez puške u ruci. Pronalazili smo ih napuštene i ostavljene od svojih najbližih po selima i predavali Unproforu koji nije zalazio po selima, već je na ulici preuzimao srpske civile koje smo mi pronalazili. I nismo ih ubijali ni mučili. Kad si u borbi i kad se puca, onda i ti pucaš. To je borba više puta prsa u prsa, ili će on tebe ili ti njega, ali ovo je nešto drugo. Nikome ni dlaka s glave nije pala”.
Marija se, kao ni ostale žene u postrojbi, nije bojala najtežih zadataka. Kao pripadnica saniteta pamti slike ranjenih prijatelja, a mnogima je sklopila oči posljednji put.
“U postrojbi su nas žene posebno pazili i poštovali. Bez obzira na to što smo imale pušku na ramenu kao i oni, uvijek su na nas gledali zaštitnički, zvali su me sestro, jer su me voljeli kao svoju rođenu sestru. I onda kad vidiš prijatelja, ranjenog, kad mu pridržavaš glavu, a on ti pokušava nešto reći, ali riječi ne idu. Vidiš kraj, a daješ nadu”, u grču govori Marija kao da zna kad treba podvući crtu i stati jer i sad su slike žive.
Smiješkom razbija neku težinu koja se zrakom može rezati. Pokazuje fotografije s terena, na jednoj je pri ulasku u Knin, druga je u porušenoj crkvi sv. Ante u Kninu, a najmilija je srcu i danas ona gdje je majka Ana ljubi prije polaska na bojišnicu. Takvi se poljupci i danas pamte. Nakon oslobođenja Knina ostala je u Kninu, ali se tog 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe, zaštitnice viteškoga grada Sinja, vratila nakratko kući. Razloga je bilo puno, jedan od njih je i proslaviti rođendan koji pada na taj datum.
“Čuvajmo ovu slobodu, jer Hrvatska je znojem i krvlju naših branitelja natopljena. Mnogi su pali za ovo što mi danas uživamo. Istina se ne smije pogrešno interpretirati. Domovina se životima naših bojovnika stvarala. Drugi neka pričaju što hoće, samo je jedna istina”, za kraj će Marija drhtavoga glasa.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
