Istine i laži o fondu Ministarstva kulture za poticanje prijevoda hrvatske književnosti na strane jezike

Jedna je obavještajna prišipetlja ovih dana smislila narativ za potporu Vladi RH, u džihadu koji je Plenković, Bog zna zašto, poveo protiv mene. Na društvenim je mrežama prišipetlja objavila da sam preko fonda za potporu stranim izdavačima iz fonda Ministarstva kulture “za objavljivanje hrvatskih autora na strane jezike” ukupno dobio 106.000 eura. Lijepa je to para, ali na moj račun u proteklih dvadeset godina, otkako fond postoji, nisu legli nijedan euro ili kuna. Logično je da je tako, jer naprosto nisam strani izdavač, nego sam hrvatski književnik. Ne bih se ovim slučajem ni bavio, jer pomalo je i nedostojno baviti se djelovanjem ovdašnjih obavještajaca i paraobavještajaca, čak i kada ti rade o koži, ali priču su, zdravo za gotovo, prihvatili i pojedini desni političari, te je šire kao golu istinu. S jasnim ciljem i agendom.

Ali krenimo otpočetka: prije više od dvadeset godina Božo Biškupić osmislio je spomenuti fond za potporu stranim izdavačima u objavljivanju prijevoda hrvatske književnosti. Postavio je pravila u kojima je dijelom kopirao pravilnike takvih fondova iz razvijenih zemalja Zapada, ali je cijelu stvar učinio dodatno transparentnom i neprobojnom za bilo kakve manipulacije i prevare. Bilo je to vrijeme kada su kulturu i književnost, kao oblike nacionalne afirmacije, u nas još uvijek vrlo ozbiljno shvaćali - onako kako se doživljavaju i u ostatku Europe, pa još malo žešće. Pritom, vladala je, u dijelu književne zajednice, a naročito među političkim komesarima (tada nešto ozbiljnijim od današnjih obavještajnih prišipetlji), ojađenost pred time što su europski značajni i prevođeni hrvatski pisci Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Slavenka Drakulić, te moja malenkost, a ne neki drugi. Biškupić, kao čovjek od knjige i razuma - i nesumnjivo najbolji hrvatski ministar kulture - znao je da se tu ništa ne može i ne smije političkim nasiljem mijenjati, te da će svaki pokušaj nagovaranja stranaca na prevođenje i objavljivanje pisaca koji više odgovaraju vladajućoj nomenklaturi, ili joj možda i pripadaju, jako loše završiti. Tako je nastao fond na koji može aplicirati svaki - dokazano stvarni, a ne fiktivni! - izdavač iz bilo koje zemlje svijeta u kojoj se prevode i objavljuju knjige hrvatskih pisaca. Takav se izdavač Ministarstvu kulture prijavljuje s imenom autora i djela, komisija po nekim svojim kriterijima određuje količinu novca kojim Republika Hrvatska potpomaže prijevod, a izdavač taj novac dobije tek nakon što knjiga izađe. Ništa prije toga! Dakle, prostora za prevaru, diskriminaciju i protekciju nema nikakvog.

Fond je bio tako dobro osmišljen da u njega nisu dirali oni koji su nakon Biškupića ministrovali u Runjaninovoj 2, a to su redom: Jasen Mesić, Andrea Zlatar, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek. Premda se radi i o siromašnijem fondu i o oskudnijim potporama nego što su u drugim zemljama Europske Unije, i premda je Hrvatska danas dramatično manje zainteresirana za afirmaciju vlastite kulture i književnosti u Svijetu nego, recimo, i Slovenija - koja je 2023. bila Zemlja partner Frankfurtskog sajma, s divnim sloganom “Satovje besed” iliti “Saće riječi” - fond je u proteklih dvadeset godina ozbiljno pridonio vidljivosti i prisutnosti hrvatskih pisaca i njihovih knjiga u svijetu. Ako se već nije dalo učiniti ništa protiv činjenice da su Ugrešić, Matvejević, Drakulić, Šnajder i Jergović za Europu najznačajniji i najprepoznatljiviji književnici iz Hrvatske, makar se uspjelo proizvesti to da supostoje i u prijevodima su prisutni i neki drugi.

KNJIŽEVNE SUDBINE KLASIKA Jergović o Teofilu Pančiću: 'Bio je jedan od onih koji su cijenili energiju uloženu u pisanje'

Komisija Ministarstva kulture nije, naravno, nikad mogla utjecati na to koji će se hrvatski pisci u inozemstvu prevoditi i objavljivati. Takvu vrstu utjecaja nisu mogli proizvesti ni sovjetski i istočnoeuropski diktatori u vrijeme Hladnoga rata, a kamoli će ovi naši. Komisija je stvorila neke svoje kriterije, koji su dijelom jasni: više se novca dodjeljuje za obimnija djela. A dijelom su i manje jasni: postoje pisci koji su iz nekog razloga važniji od drugih, pa inozemni izdavači za njih dobivaju veću potporu. Moje knjige su u tom smislu, možete to sami provjeriti iz podataka na sajtu Ministarstva kulture, uvijek bile unutar neke zlatne sredine. Ali avaj, samostalni obavještajni eksperti i Plenkovićevi desni pijunčići susreću se s problemom koji, vjerojatno, ne umiju uspješno artikulirati: mojih je knjiga mnogo, interes inozemnih izdavača za njih je golem, i nema načina da se taj interes efikasno suzbije. (Pogotovu nije način Plenkovićev i Vladin džihad protiv mog imena i djela, jer to bi moglo, ne daj Bože, proizvesti samo suprotan efekt, te me u očima stranih izdavača promovirati u nešto što nikako ne bih želio biti: u progonjenog europskog pisca. Bez obzira na to što bi se time samo povećao interes za moje knjige u inozemstvu. Ali za tom vrstom interesa ne žudim, jer je životno nezdrava).

Nikad se nisam naročito interesirao koji i koliko brojni inozemni izdavači išću potporu od Ministarstva kulture za prevođenje mojih knjiga. Ali sad vidim da je u posljednjih desetak godina oko trećina mojih knjiga na stranim jezicima objavljena bez potpore Ministarstva kulture RH. Ili je nakladnik prethodno dobio potporu međunarodne mreže Traduki, pa mu je bilo nezgodno u istu svrhu iskati i Ministarstvo, ili naprosto nisu ni od koga tražili novce. U principu, na Ministarstvo kulture RH češće apliciraju nakladnici iz manjih i siromašnijih zemalja, te iz postkomunističke istočne Europe.

U eri Andreja Plenkovića i ministrice Nine Obuljen Koržinek su, uz ovaj fond, a s ciljem prevođenja i afirmacije hrvatske književnosti u Svijetu, organizirani i potpomagani specijalizirani festivali, simpoziji i prevodilačke radionice, na kojima bi poimence bila nuđena i obrađivana djela europski posve anonimnih, ili već afirmiranih hrvatskih književnica i književnika. Nikad, ni na jednom tom festivalu, simpoziju ili prevodilačkoj radionici nisu se bavili mojim književnim djelom, niti mojim pojedinačnim knjigama. Vjerojatno i zato što sam i bez toga europski afirmiran i prevođen. Zauzvrat, svoje sam prevoditelje - a pisac se s prevoditeljima počesto i sprijatelji! - poticao da odlaze na ovakve skupove, kao što sam im u posljednjih tridesetak godina, koliko su moje knjige prisutne na široj europskoj sceni, štedro i s radošću preporučivao knjige hrvatskih spisateljica i pisaca koje bi mi se svidjele. Vjerojatno nisam tako loš čitatelj, jer vrlo su često prihvaćali moje preporuke. Naravno da sam preporučivao i knjige pisaca s kojima ne razgovaram. Ne zato što sam dobar čovjek, nego zato što mislim da je za sve nas - pa tako i za mene osobno - važno da s hrvatskoga jezika bivaju prevođene dobre knjige.

Miljenko Jergović 'Rat sam mogao podnijeti kao ideju, odlazak u vojsku nisam'

Ne sviđa mi se to što su se naslovi Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić oduvijek pomagali manjim iznosima nego naslovi nekih drugih pisaca i spisateljica. Moguće objašnjenje kako su njih dvije dovoljno afirmirane, tako da potpore njihovom prevođenju nisu tako važne, smatram totalno pogrešnim. Ne sviđa mi se, pače i užasava me to što se prijevodi knjiga pjesama vrednuju najmanjim iznosima, valjda zato što je u knjigama pjesama manji broj slovnih znakova nego u romanima, i što te knjige u pravilu imaju i manje stranica. Ali poeziju prevoditi delikatniji je i teži posao, a pjesništvo je i temelj jedne (pa i hrvatske) kulture, i svaki dobar prijevod nekoga dobrog hrvatskog pjesnika je golema zajednička dobit. Kao što su i nagrade Europski pjesnik slobode, koju je 2014. u Gdanjsku dobila Dorta Jagić, a deset godina kasnije Monika Herceg, među najvećim priznanjima hrvatskoj kulturi i književnosti u posljednjih trideset i pet godina.

Ali bez obzira na to što mi se u načinu funkcioniranja ovog fonda štošta još ne sviđa, on je, zahvaljujući praktičnom i organizacionom geniju Bože Biškupića, u proteklih dvadeset godina mnogo toga dobrog proizveo. A za neke od nas, bio je i jedina institucionalna veza s hrvatskom književnošću. Što, naravno, mnogo više znači u simboličkom, nego u praktičnom smislu riječi. A kako je književnost krhka tvorevina, načinjena od sve samih simbola, onda ovakve pozicije znaju biti silno važne. Uostalom, po čemu bi se još uopće iz Hrvatske prognana velika europska i svjetska autorica mogla smatrati dijelom hrvatske književnosti, osim po tome što bi poneki latinoamerički ili istočnoeuropski izdavač za prijevod njezine knjige od Ministarstva kulture RH dobio par stotina eura potpore?

I na kraju, zašto ja, zapravo, sve ovo pišem? Samo zato da upozorim svoje kolegice i kolege, hrvatske književnice i književnike, da dobro paze da im se ne dogodi da im podli herostrati ugase fond za poticanje prijevoda. Dogodi li se to, dogodit će se tiho, uz lažno objašnjenje o - unapređenju funkcioniranja. Ne bih htio da živa hrvatska književnost postane žrtva mog progona i zlostavljanja.