'Rat sam mogao podnijeti kao ideju, odlazak u vojsku nisam'

Program drugog dana Festivala svjetske književnosti završio je još jednom tribinom Razotkrivanje na kojoj je književnik i novinar Miljenko Jergović u razgovoru s redateljem Borisom Miljkovićem predstavio svoj novi roman 1983. - romaneskni manevri. Riječ je o romanu u kojem autor oživljava godinu i svijet kakav više ne postoji te rekonstruira jednu godinu koja traje do početka Olimpijskih igara u Sarajevu i onoga sebe iz te godine - mladića koji hoda gradskim ulicama, obilazi knjižare i klubove te opsesivno čita novine i sluša punk i rock. 

- Knjiga '1983.' zapravo je pokušaj da se napiše roman s godinom koja je glavni lik i s osobom pisca koji je objekt u tom svijetu jedne godine. Ovo je priča sastavljena od niza priča koje su se dogodile te 1983. godine. Sve su to stvarne priče, ali iza njih stoji isključivo fikcionalna ambicija, ambicija da se ispriča priča koja će biti uvjerljiva na način romana u kojem je apsolutno sve izmišljeno, ali je pritom izmišljeno tako da izgleda kao da je stvarno - rekao je Jergović.

Knjiga je to koja govori o godini koja prethodi Olimpijadi u Sarajevu, ali također i godini koja prethodi Orwellovoj 1984., godini koja je u književnosti postala simbolom gubitka slobode i kontrole nad vlastitim životom:

- Zimske olimpijske igre za mene su bile jedan čudan događaj, događaj obilježen traumom i vrlo intenzivnom tjeskobom koja me na različite načine nije ostavila sve do danas. Zbog toga je meni 1983. toliko i bitna. Zašto? Zato što sam 1984. godine završavao četvrti razred srednje škole i onda sam u kolovozu, koji se tada zvao august, te godine morao ići u vojsku. Meni je činjenica da sam morao ići u vojsku ostala najintenzivnija trauma, na neki način intenzivnija socijalna trauma od početka opsade moga grada. Rat sam mogao podnijeti kao ideju, ali odlazak u vojsku nisam.

Zagreb: Razgovor s Miljenkom Jergovićem na Festivalu svjetske književnosti | Foto: Matija Habljak/PIXSELL - ILUSTRATIVNA FOTOGRAFIJA

- S jedne strane čekao sam Olimpijadu kao i svi drugi, a s druge strane sam u svojoj glavi pokušavao usporiti vrijeme do odlaska u vojsku. A kako je vrijeme jedan kontinuum, ti ne možeš čekati Olimpijadu, a da ti se pritom ne bliži odlazak u vojsku. Inače, u vojsku sam otišao u Knin i na Lastovo. Ne znam što je strašnije od to dvoje.

Dio knjige posvećen je i sportu pa se tako u njoj našla i priča o Šibeniku i košarci te o umjetnosti igre koja se tada mogla vidjeti na utakmicama, ali i o utakmici za prvaka Jugoslavije koju su tada igrali Šibenik i Bosna.

- Ta 1983. godina je te čuvene utakmice za prvaka Jugoslavije između Šibenika i Bosne koju je sudio Ilija Matijević, čiji su brkovi nalikovali na Meštrovićevo djelo, i onda je u posljednjoj sekundi utakmice sudio nešto što se možda dogodilo, a možda se nije dogodilo. Regularno gledajući, Šibenka je košem mladog Dražena Petrovića pobijedila i postala prvakom, no iste je večeri to poništeno. Trebala se igrati nova utakmica u Novom Sadu, na koju je Šibenik odbio otići te je tako Bosna postala prvak. Svi događaji i svi akteri oko te utakmice, svi su oni bili potpuno fanatizirani na jedan način na koji ja danas gledam s nostalgijom. Toksičan je bio jedino Vasil Tupurkovski, koji je to sve poništio, a to govorim ja, koji sam navijao za Bosnu. I taj je događaj bio jedan potpuno neideološki pokazatelj da se spušta mrak - rekao je Jergović, objašnjavajući važnost sportske priče u svojem romanu.

Roman 1983. sastoji se od ukupno 33 priče, odnosno 33 poglavlja, što također ima svoju simboliku.

- Ja sam s jedne strane areligiozan, a s druge sam strane izrazito praznovjeran. Meni su brojevi jako važni i imam neku svoju numerologiju koja nema veze s onom pravom numerologijom. Broj 33 lijep je broj jer je to broj Isusovih godina i zato se '1983.' sastoji od 33 poglavlja - objasnio je Jergović.

Knjiga završava vrlo simboličnim poglavljem o snijegu u Sarajevu koji je počeo padati točno na dan početka Olimpijade. Iako je to posljednje poglavlje, Jergović je ideju za priču o snijegu dobio puno prije početka pisanja romana:

- Ja se od svoje desete do 27. godine nikada nisam rasplakao. Naravno, za to je bila potrebna velika muška snaga jer dječaci ne plaču. A onda sam se tijekom rata oko nečega sentimentalnog rasplakao i tada me krenulo te mi je do danas ostalo najlakše jednostavno briznuti u plač. I tako sam čitao jedan znanstveni rad koji sam dubinski shvaćao i koji je objašnjavao što je zapravo snježna pahuljica. Ona je monokristal koji se formira oko zrna prašine na određenoj temperaturi. Svako zrno prašine nosač je sitnih podataka o svijetu s kojeg se okrunilo. I kada pada snijeg, to zapravo padaju sjećanja svega oko nas, svega u nama, svih živih i mrtvih. Naravno, to u tekstu nije baš tako pisalo, ali ja sam to tako shvatio i ja sam se rasplakao. I onda sam mnogo prije same ideje o 1983. imao ideju o tom posljednjem poglavlju, o toj priči o snijegu koji u Sarajevu i na planinama oko Sarajeva počinje padati na sam dan početka natjecanja na Zimskim olimpijskim igrama i na taj se način, zapravo, igre spašavaju.

- Kada bi Bog pisao roman, to bi, iz moje perspektive, bio roman o snijegu koji pada. Roman o tome što nosi svaka čestica prašine u monokristalu u snijegu koji pada - rekao je Jergović, zaključujući priču o snijegu.