Dječja psihologinja o situaciji u školi: Djeca (9) govore 'Dat ću ti euro ako pljusneš onog'

"Dva maloljetnika pretukla 72-godišnjaka u Splitu", "Maloljetnici teroriziraju ljude u Dubravi", "Tinejdžer silovao maloljetnicu"... Sve su ovo naslovi članaka samo od proteklog tjedna, koji lede krv u žilama.

Nada Kegalj školska je psihologinja, koja je odmah na početku razgovora za 24sata istaknula da je vrlo brine porast nasilja među djecom.

- Živimo u natjecateljskom i stresnom društvu. Djeca upijaju poruke o pobjednicima i gubitnicima, a empatija i zajedništvo gube vrijednost. Društveni modeli ponašanja odraslih, primjerice, u politici, medijima, objavama, komentarima i prometu potiču agresivnost. To je postao društveni koncept. Djeca sve to gledaju i upijaju. Jedna od važnih kategorija problema je nedostatak pozitivnih uzora. Kada djeca nemaju osjećaj pripadnosti, sklonija su nasilnom ponašanju kako bi privukla pozornost. Kao da žele nekamo pripadati, biti dio neke zajednice, pa kažu: 'Ajmo zajedno razbiti prozor, nekog pretući' - istaknula je psihologinja Kegalj.

Najvažniji problem je, navodi, emocionalna nezrelost i nedostatak socijalnih vještina kod djece u današnje vrijeme. Mi, kad smo imali od 13 do 17 godina, bili smo puno zreliji jer su tadašnji tinejdžeri sazrijevali ranije. Danas mnogi sazrijevaju tek s 30 godina.

Djeca, ističe, nemaju razvijene načine izražavanja ljutnje, frustracije i tuge. Psihičko čišćenje događa se kroz govor, a oni to, kaže, nisu naučili, nisu naučili izbaciti negativne emocije kroz razgovor. To im, smatra ona, treba omogućiti.

'Djeca koja kod kuće doživljavaju nasilje isto tako se ponašaju u školi'

- To je znak emocionalne nezrelosti. Ne znaju riješiti sukob riječima, pa pribjegavaju fizičkom i verbalnom nasilju. Među mladima je sve manje empatije, a s tim dolazi i manjak samokontrole te sposobnosti suradnje. Koliko roditelji danas uče djecu empatiji i suosjećanju? Jesu li nam djeca razmažena? Uz emocionalnu nezrelost važno je istaknuti i utjecaj društvenih mreža. Videoigre su pune agresije, a sadržaji često normaliziraju nasilje. Djeca možda mogu doživjeti nasilje kao sredstvo moći, zabave ili popularnosti. TikTok, Snapchat i Instagram njihove su mreže. One dodatno potiču cyberbullying, ismijavanje, vrijeđanje i ponižavanje. Zatim, tu je obiteljsko okruženje. Oduvijek je poznato da djeca koja kod kuće doživljavaju nasilje isto tako se ponašaju u školi. Činjenica je da oponašaju ono što vide, pa tako oponašaju obiteljsko nasilje. Nedostatak zajedničkog vremena, preopterećenost roditelja i njihov umor pridonose bijesu i frustraciji djece. Roditelji sve manje vremena provode s mlađom djecom, ni s tinejdžerima ne provode dovoljno vremena, a ako ga nisu provodili ranije, sad se to reflektira kroz nesigurnost - navodi Kegalj.

Svi koji su nasilni zapravo su, kaže, nesigurni i bijesni.

- Ta djeca traže zajedništvo sa svojom generacijom kako bi se osjećala prihvaćeno. No emocionalno su nezrela, nemaju socijalne vještine i ne znaju kako se drukčije istaknuti. Primijetila sam u školi da djeca od devet godina jedno drugom kažu: 'Dat ću ti euro ako pljusneš onog'. Ogroman je problem što upravo roditelji to ne vide kao problem - upozorava.

Opisala je i čemu je svjedočila prilikom upisa u prvi razred osnovne škole.

- Među dvjestotinjak djece na upisu u školu bilo je mnogo onih koji ne znaju nabrojiti četiri sporta s loptom. Neki roditelji su se požalili i rekli mi: 'Gdje očekujete da vide vaterpolo, rukomet, tenis?'. Nikome nije palo na pamet da djecu odvedu da pogledaju sport. Problem je u tome što se roditelji sve manje bave svojom djecom - zaključuje.