Kako su rukometaši Bjelovara osvojili Europu i postali čudo o kojem i danas mnogi govore
Partizan protiv Steaue u Karlovcu slavio 19-14, ali revanš u Bukureštu obilježen sudačkim nepravdama. Mađarski suci "kumovali" ispadanju. U Dortmundu osvajaju europski tron
U veljači ove godine obilježena je 70. obljetnica Rukometnog kluba Bjelovar. Tadašnji Omladinski rukometni klub "Partizan" osnovan je 26. veljače 1955. i ubrzo je postao najbolji klub u bivšoj Jugoslaviji. U prvih 25 godina postojanja Bjelovar je osvojio devet naslova državnog prvaka i tri nacionalna kupa, čime je zauvijek upisan među velikane europskog rukometa. Snaga tog naraštaja bila je prepoznata i izvan granica zemlje: bjelovarski rukometaši postali su prvi sportski kolektiv tadašnje države koji je osvojio naslov prvaka Europe. Uz to su još dva puta igrali u finalu i tri puta stizali do polufinala najelitnijeg klupskog natjecanja.
U povodu otvaranja izložbe "Kesizupci" u Bjelovaru i velike obljetnice novinar Željko Rukavina, jedan od svjedoka tog vremena, u seriji članaka za 24sata podsjeća na zlatno doba kluba, razdoblje kada je Bjelovar bio strah i trepet najboljim europskim momčadima, simbol borbenosti, zajedništva i sportskog ponosa grada. Nažalost, nakon tih povijesnih uspjeha klub, koji danas nosi ime Rukometni klub Bjelovar, zapao je u rezultatsku krizu i trenutačno se natječe u drugom rangu domaćeg prvenstva. No sjećanje na one slavne dane i dalje živi, kao trajni podsjetnik na vrijeme kad je Bjelovar disao: rukometom.
Rukometni „rat“ protiv Steaue završio porazom uz sudačko „kumstvo“
Ispadanje protiv Dukle nije poljuljalo dominaciju Partizana u domaćem rukometu. Tri godine kasnije, za protivnika su imali rumunjski vojni rukometni stroj – Steauu. Ta je ista Steaua 1968. u Dortmundu pobijedila Duklu iz Praga, koja se samo nekoliko mjeseci ranije u Karlovcu provukla uz pomoć suca Ede Domazeta iz Rijeke. Steaua je, poput ostalih rukometnih prvaka iz istočnog bloka, bila vojni klub u kojem su igrali isključivo reprezentativci.
Ponovno su Bjelovarčani 21. veljače 1971. napravili invaziju na Karlovac, čija je dvorana igračima profesora Seleša bila drugi dom u europskim utakmicama. Rijeke Bjelovarčana ponovno su tekle prema gradu na Korani. Čak su neki profesori organizirano vodili cijele razrede na taj veliki sportski događaj. U karlovački Medison naguralo se 4.000 gledatelja, od kojih je barem 3.500 bilo iz Bjelovara. Rumunji su imali strašnu momčad, ali Partizan je slavio pobjedom s pet golova razlike.
Karlovac, 21.2.1971. Partizan – Steaua 19:14 (11:9)
Seleš je u grotlo dvorane u Karlovcu poslao sljedeću momčad: Bradić, Z. Jandroković, Horvat 2, Pribanić 5, Jakšeković 2, Milinović, Vidović 6, Smiljanić 1, Ž. Jandroković 2, Đuranec, Pećina 1, Đerić.
Da zanimljivost bude veća, upravo je tim istim rezultatom – 19:14 – Partizan godinu dana kasnije u Dortmundu deklasirao domaći Gummersbach i postao prvak Europe.
Novinar Sportskih novosti Reno Vinek, za kojeg se tvrdilo da je bio najbolji poznavatelj rukometa jer je, između ostalog, bio i rukometni sudac, o samoj utakmici pod naslovom „Zvonko Jandroković smirio Gruiu“ u velikom testu između ostalog napisao:
– Bio je totalni rat živaca, bitka za svaki gol. A iza svakog zabijenog ili primljenog gola stajala je velika enigma: da li je možda taj zgoditak presudan, je li donosi ili taj gol odnosi finale Kupa prvaka? Nije li taj ili neki drugi promašaj presudan? – pitao se novinar, dodajući kako je ta neizvjesnost lebdjela nad cijelom utakmicom.
– Zvonko Jandroković je bio pravi junak. Već odavno nije tako branio, toliko toga je skinuo. Albin Vidović je postigao svoju normu, a ni Pribanić baš nije bio „slabe ruke“. Željko Jandroković je vukao cijelu ekipu, ali i suviše gubio živce. Dugajlija Jakšeković je dobio grdnih batina na crti. Kod Rumunja odličan Gatu. Georghe Gruia u prvom dijelu nepogrešiv, a u drugom se „municija“ malo smočila – stoji u novinskom izvještaju. Za švicarski sudački par Gabriell i Wagner Vinek je rekao da su bili slabi, bez kriterija u čemu su Bjelovarčani lošije prošli.
Hrvoje Horvat bio je nakon utakmice nezadovoljan te je kratko za SN kazao:
– Nisam zadovoljan, suci su nam „skratili“ pobjedu barem za tri, četiri gola.
U sličnom tonu govorio je i Marijan Jakšeković:
– Oduševljen sam onim što smo pokazali. Trebalo je biti puno bolje, ali su nas suci „nasitno“ potkradali. Rumunji su se branili svim dozvoljenim, ali još više nedozvoljenim sredstvima – jadao se Jakša.
Da je tu bilo sudačkog „šticunga“ indirektno je potvrdio i Georghe Gruia, koji je novinaru SN-a nakon utakmice rekao:
– Bio je to strahovito težak meč. Bojali smo se sudaca, ali sada mogu reći da su vodili utakmicu vrlo pošteno i pravedno – rekao je prvi topnik Steaue.
Uostalom, gostujuće igrače poraz u Karlovcu nije previše zabrinuo, jer su znali da u uzvratu za pet dana sudi mađarski par, što se pokazalo i presudnim.
U „paklu“ dvorane u Bukureštu
Bukurešt, 26.2.1971.
Steaua – Partizan 17:9 (10:5)
Partizan: Z. Jandroković, Bradić, Pribanić 2, Vidović 3, Jakšeković, Horvat 4, Smiljanić 1, Đuranec, Pećina, Ž. Jandroković, Milinović, M. Đerić. Trener: Željko Seleš.
Nas stotinjak iz Bjelovara pet dana kasnije u dvorani Floreasca svjedočilo je još jednoj sudačkoj nepravdi. Iako je u dvorani bilo oko 4.000 gledatelja, stotinjak navijača iz Bjelovara nadglasalo je domaće, od kojih je većina nosila vojne uniforme. Sa sobom smo donijeli i dvije tvorničke sirene koje su izazvale pravo iznenađenje domaćih. Utakmica je bila na rubu regularnosti, jer su gledatelji sjedili uz sam rub terena i u nekoliko navrata zaustavljali kontre Partizana hvatajući igrače za dresove ili gaćice. Domaći su uz pomoć sudaca u prvih 30 minuta „poništili“ prednost Partizan jer su uhvatili zaostatak od pet golova iz Karlovca.
Suci su domaćinima dopuštali sve, dok su igrače Partizana za najmanji prekršaj kažnjavali. Jedini koji se nije bojao ni protivnika ni publike bio je Albin Vidović. Sredinom drugog poluvremena, dok se utakmica lomila, Cristian Gațu udario je Željka Jandrokovića – Zeca i srušio ga na parket. U općem metežu Vidović je krenuo prema Gațuu, no ovaj se dao u bijeg kroz publiku. Od razjarenog Albina spasila ga je tek masa gledatelja, koja ga je zaustavila u petom redu.
U to se vrijeme znalo – na gostovanjima kod klubova iz sovjetskog bloka moglo se dobiti jedino batine, posebno ako bi utakmicu sudili suci iz zemalja Varšavskog pakta. Steaua je u finalu izgubila u Dortmundu od Gummersbacha, a već sljedeće godine upravo je Partizan iz Bjelovara izašao na megdan njemačkom divu.
Nakon te utakmice nas stotinjak, među kojima je bio i kasniji reprezentativac Nedjeljko Prodanić – Nešo, koji je fićom prevalio tisuću kilometara u jednom smjeru, razbježali smo se po Bukureštu i tugu utapali u alkoholu. Novca smo imali dovoljno – gotovo kao Amerikanci kada su tih godina dolazili u Jugoslaviju.
Reno Vinek, koji je redovito pratio najveće rukometne utakmice, u tekstu pod naslovom „Napad prokockao prednost“ između ostalog stoji:
Reno Vinek SN: Eliminaciji Bjelovarčana kumovali mađarski suci
– U prvih 10 minuta sve je u redovima našeg prvaka funkcioniralo kako treba. Tada je nastupio preokret, obrat u kojem su eliminaciji Partizana iz finala kumovali i mađarski suci Fullop i Kesthely. Domaći su dobili krila. Sve je krenulo nizbrdo. U drugom dijelu igrači Partizana približili su se na gol zaostatka (15:9) od finala. Oštru igru domaćih mađarski suci kažnjavaju samo s devet metara – zaključuje Reno Vinek.
List na kalendaru pokazao je 1972. godinu. Godinu u kojoj je bjelovarski rukomet doživio najveće priznanje, kakvo prije njega nije niti jedan sportski klub u Jugoslaviji. Bjelovarčani su se, poput neustrašivih alpinista koji godinama pokušavaju doći do najvećeg vrha, napokon tamo i popeli. Prije toga su preskočili i posljednju polufinalnu prepreku, onu zvanu MAI iz Moskve. Koji su ostali kratki za jedan zgoditak. Napokon je taj jedan gol, zbog kojeg je Partizan znao posrtati, ovog puta za njih bio „zlatni“.
Zlatnim golom protiv MAI iz Moskve Partizan nakon 10 godina ponovo u finalu i osvojio titulu europskog prvaka
U polufinalu „pao“ MAI iz Moskve
Prvi susret odigran je 23. siječnja 1972. godine u Karlovcu. Sovjetska momčad doputovala je u najjačem sastavu, predvođena svojim „topovnjačom“ Maksimovim i Iljnom, a na klupi je bio njihov najveći strateg Anatolij Jevtušenko, koji je vodio i reprezentaciju Sovjetskog Saveza.
Partizan – Mai 21:14 (11:7)
Trener Seleš u boj je poslao provjerenu jedanaestoricu: Nimš, Bradić, Pribanić 7, Vidović, Jakšeković 1, Ž. Jandroković 1, Horvat 9, Đuranec 1, Pećina 2, Smiljanić, Prodanić.
U kotlu karlovačke dvorane, koja je bila ispunjena poput košnice, sve je upućivalo na veliku predstavu u kojoj bi Partizan nakon deset godina mogao postići rezultat koji bi ga ponovo vodio u finale Kupa šampiona, koji im je godinama izmicao za gol ili dva. I doista, Partizan je odigrao sjajnu utakmicu, riješivši je u svoju korist sa sedam golova razlike. Rezultat od 21:14 davao je velike nade u uzvrat. Junaci te utakmice bili su nezadrživi Hrvoje Horvat – Cveba, koji je postigao devet, i Miroslav Pribanić – Raban, koji je sedam puta matirao vratare Moskovskog Avio Instituta, kako je bio puni naziv tog vojnog kluba.
Partizanu „zlatni“ gol iz Moskve donio finale
MAI – Partizan 17:11 (9:7)
Uzvrat se igrao sedam dana kasnije. Partizan je u Moskvu otputovao bez Albina Vidovića, kojem je umro otac. No, i bez jednog od ključnih igrača, Bjelovarčani su u infarkt utakmici uspjeli izboriti finale. Izgubili su 17:11 (9:7). „Zlatni gol“ im je donio finale, koje će se odigrati u Dortmundu 19. veljače iste godine.
U Moskvi su finale pod vodstvom prof. Željka Seleša potvrdili: Nimš, Bradić, Pribanić 1, Jakšeković 1, Ž. Jandroković 3, Horvat 3, Hasan 1, Đuranec 1, Pećina, Smiljanić 2, Prodanić, Martinović.
Nakon „osvajanja“ Moskve ostvaren i najveći san – europski prvaci
Nakon prolaska u finale – čime se ispunila želja igrača zapisana na Zidu plača tijekom gostovanja u Izraelu – u Bjelovaru je počela prava mobilizacija. Rukometaši su uoči odlučujuće utakmice krenuli na turneju po Njemačkoj s dvostrukim ciljem: što bolje se prilagoditi dvoranama i ujedno „prodati rog pod svijeću“ izviđačima Gummersbacha, koji su budno pratili svaki njihov korak. Seleš je stalnim mijenjanjem sastava uspio uvjeriti Nijemce da je riječ o momčadi bez glave i repa.
Deklasirani slavni Gummersbach u „paklu“ dortmundske Westfalenhalle pred više od 14 tisuća gledatelja
Na njihovu žalost, 19. veljače uslijedilo je bolno prizemljenje. U velebnoj dortmundskoj Westfalenhalle, pred 13.142 gledatelja s plaćenim ulaznicama, Gummersbach je poražen s pet pogodaka razlike.
Te večeri u grotlo dvorane ušlo je i nekoliko stotina Bjelovarčana, uz brojne naše radnike u SR Njemačkoj. Na ulazu ih je dočekala poruka iz Danteova Pakla: „Vi koji ulazite, gubite svaku nadu.“ No, ovaj put natpis se nije odnosio na igrače iz grada rukometa, nego na domaćine, koji su u tri ranija finala slavili pod tim istim stihom. Slavni Gummersbach prvi je put osjetio gorčinu poraza jer su „zaplesali ples sa zvijezdama iz Bjelovara“.
Mi, koji smo uspjeli uhvatiti mjesta u nekom od autobusa, vjerovali smo da će veliki prijelazni pehar, težak pet kilograma bez mramornog postolja (ukupno 18 kg), iduće godine krasiti vitrinu pokraj asfaltnog igrališta kod Sokolane. Što reći o utakmici koja je tisuću puta opjevana i koja je ostala u našim srcima? Isplatilo se podnijeti 24-satno „mučenje“ u autobusu.
Nekolicina nas vozila se autobusom bjelovarskog „Univerzala“, gdje je radila i moja majka. Prepustila mi je svoje sjedalo, a noć je većina provela upravo na njemu, dok je samo nekolicina imala novca za prenoćište u motelu.
Početak utakmice imao je i svoju malu svečanost. Najpoznatija bjelovarska cvjećarka, teta Iza Jerković, uspjela je u zagrebački avion unijeti golemi buket cvijeća koji je, preko „posrednika“, uručila kapetanu Miroslavu Pribaniću – Rabanu.
Prvih nekoliko minuta bilo je izjednačeno. Prijelomni trenutak nastupio je ulaskom vratara Željka Nimša. Spustio je rolete na golu i branio gotovo sve. Kada je obranio i drugi sedmerac, postalo je jasno: Partizan nosi pehar.
Na kraju smo utrčali u dvoranu. Svi su željeli dres pobjednika. Meni je pripao onaj mog najboljeg prijatelja i školskog kolege Vladimira Smiljanića – Babure. Teško ozlijeđen, pobjegao je s bolničkih nosila i dočekao me skačući na jednoj nozi. Ispod gornjeg dijela trenirke skrivao je dres s brojem 11, koji mi je svečano predao. Bio je prvi igrač Partizana koji je obukao taj broj.
Partizan je pred 13.142 gledatelja, od kojih je nekoliko tisuća bilo iz Bjelovara, a većina naših ljudi koji su radili u Njemačkoj, zlatnim slovima upisan u veliki pehar francuskog L’Équipea.
Epska pobjeda; Partizan – Gummersbach 19:14 (9:9)
Taj do tada neponovljiv uspjeh ostvarilo je 12 „vanzemaljaca“: Bradić, Nimš, Pribanić 5 (3), Prodanić, Vidović 3, Jakšeković 2, Ž. Jandroković 2, Horvat 4 (1), Đuranec, Pećina, Smiljanić 3, Hasan.
Suci: Ovdal i Rodil iz Danske.
Sedmerci: Partizan 6 (4), Gummersbach 2 (0).
Stalni pratitelj bjelovarskih rukometaša, novinar SN Reno Vinek, dao je ocjene igračima od 1 do 10: Nimš 10, Bradić 7, Pribanić 10, Prodanić -, Vidović 9, Jakšeković 9, Ž. Jandroković 9, Horvat 9, Đuranec 8, Pećina -, Smiljanić 9, Hasan -. Iako dirigent s klupe, prof. Željko Seleš od R. Vineka nije ocijenjen – on je najmanje zaslužio barem ocjenu više od 10.
Vinek je o pojedincima napisao:
- Boris Bradić je prvi stao na gol. Kako je podlegao atmosferi i nije ništa obranio pri rezultatu 4:3, ušao je umjesto njega Željko Nimš. Trebala su mu dva-tri udarca da se ugrije, ali kad je uhvatio prvu loptu, više nije bilo neobranjivih udaraca. Branio je sve, rukama i nogama, dva sedmerca „zicere“ po tri udarca u istoj sekundi. On je jedan od junaka ove nezaboravne dortmundske večeri.
- Drugi je kapetan Miroslav Pribanić, koji nije postigao svoju uobičajenu kvotu golova, ali je priredio puno toga. Zabijao je sedmerce, a četrnaesti gol bio je malo remek-djelo – kombinacija znanja, snalažljivosti i „bezobrazluka“. Tada je rezultat bio 12:13. Nijemci su koristili dva igrača više i od 9:13 došli na 12:13, tada je Pribanić lobom nadmudrio vratara Katera i vratio samopouzdanje suigračima.
- Vlado Smiljanić nije bio u prvoj sedmorci, no te večeri je, kako kaže, igrao iz inata. Odigrao je blistavih petnaestak minuta do ozljede. Ovakav Smiljanić je bio potreban Selešu i rukometu.
- Marijan Jakšeković carevao je na liniji. Tukli su ga, gurali, rušili, a on je neumorno hvatao lopte, pucao, padao.
- Lukavstvo Ivana Đuranca bilo je također bitan faktor.
- Albin Vidović bio je vrlo opasan, borben, pucajući precizno.
- Hrvoje Horvat u pozadini dirigirao je igrom.
Što se tiče trenera Seleša, Vinek je za njega rekao:
- Taj vrijedni čovjek iz sjene doveo je svoje momke, poslije 10 godina, ponovo u finale Kupa. Ovaj put su on i momci stariji 10 godina, deset puta pametniji i jači. Sve je smislio i u paramparčad razbio njemačku protutaktiku. I nije, kako to i njemačka štampa priznaje, igrao starinski rukomet, nego moderan, brz i snažan rukomet. Rukomet s glavom, a iza svega je stajao on.
