Počeci bjelovarskog rukometa, sporta koji je obilježio grad
Bjelovar slavi 70 godina rukometne slave! Osvojili su naslov prvaka Europe 1972., inspirirali generacije i ostavili neizbrisiv trag u povijesti sporta
U veljači ove godine obilježena je 70. obljetnica Rukometnog kluba Bjelovar. Tadašnji Omladinski rukometni klub "Partizan" osnovan je 26. veljače 1955. i ubrzo je postao najbolji klub u bivšoj Jugoslaviji. U prvih 25 godina postojanja Bjelovar je osvojio devet naslova državnog prvaka i tri nacionalna kupa, čime je zauvijek upisan među velikane europskog rukometa. Snaga tog naraštaja bila je prepoznata i izvan granica zemlje: bjelovarski rukometaši postali su prvi sportski kolektiv tadašnje države koji je osvojio naslov prvaka Europe. Uz to su još dva puta igrali u finalu i tri puta stizali do polufinala najelitnijeg klupskog natjecanja.
U povodu otvaranja izložbe "Kesizupci" u Bjelovaru i velike obljetnice novinar Željko Rukavina, jedan od svjedoka tog vremena, u seriji članaka za 24sata podsjeća na zlatno doba kluba, razdoblje kada je Bjelovar bio strah i trepet najboljim europskim momčadima, simbol borbenosti, zajedništva i sportskog ponosa grada. Nažalost, nakon tih povijesnih uspjeha klub, koji danas nosi ime Rukometni klub Bjelovar, zapao je u rezultatsku krizu i trenutačno se natječe u drugom rangu domaćeg prvenstva. No sjećanje na one slavne dane i dalje živi, kao trajni podsjetnik na vrijeme kad je Bjelovar disao: rukometom.
Bjelovarski rukomet: Grad legendi s asfaltnog igrališta
Bjelovarski rukomet ostvario je jedinstveno sportsko postignuće kakvim se rijetko koji europski grad može podičiti. Od osnutka 1955. pa zaključno s 1980. godinom, bio je devet puta prvak Jugoslavije i tri puta pobjednik Kupa bivše države. Najveći uspjeh postigao je 1972. godine, kada je u Dortmundu deklasirao njemački Gummersbach i osvojio Kup europskih šampiona – postavši prva momčad bivše Jugoslavije na krovu Europe u bilo kojem sportu. Uz to, Bjelovar je 1962. i 1973. igrao u finalu tog natjecanja, a još dva puta stigao i do polufinala. U tom je razdoblju klub dao sedamnaest reprezentativaca. Njih šesnaest poteklo je iz rukometne škole profesora Željka Seleša, dok je jedini izuzetak bio Zvonimir Serdarušić – Noka, koji je 1974. u Bjelovar došao kao već afirmirani reprezentativac. Tako je mali gradić u provinciji postao mjesto gdje su ispričane neke od najljepših rukometnih priča.
Sve je počelo 26. veljače 1955. godine, na inicijativu nekoliko zaljubljenika u sport. U gradskom parku, trojica prijatelja – Željko Seleš, Mladen Tribuson i Pero Rajčević – uz potporu poznanika osnovali su treći rukometni klub u gradu koji je tada brojao ni petnaestak tisuća stanovnika. Tada je zakotrljana sportska gruda koja će ubrzo prerasti u lavinu i trajati više od dva desetljeća.
U šezdesetima i sedamdesetima, kad su najbolji rukometaši svijeta igrali na asfaltu bjelovarskog igrališta, naš je grad bio veći od Pariza, Barcelone, Berlina. Odrastali smo uz legende čiji su miris kožne lopte i šuštanje šuškavca postali dio našeg identiteta.
U doba kad su najbolji rukometaši svijeta igrali na asfaltu bjelovarskog igrališta, naš grad bio je veći od Pariza, Barcelone, Berlina... Odrastali smo uz legende, miris kožne lopte i zvuk udarca o gol. Naši idoli nisu bili filmske zvijezde s crvenog tepiha – bili su to Pribanić, Vidović, Horvat, Jandroković... rukometaši s asfaltnog igrališta koje smo gledali s druge strane ograde i sanjali da ćemo jednog dana biti poput njih.
Bilo je to vrijeme kad je Bjelovar na svjetskoj rukometnoj karti bio metropola. Mi 70 godina i plus godina, koji smo živjeli u Bjelovaru kad se tamo igrao najbolji rukomet na svijetu, svjesni smo da smo odrasli privilegiranim uvjetima. To su bile godine kad se živjelo za utakmice i treninge, kad su rukometna igrališta bila naše kino, a tribine naša prva škola života.
Odrastali smo uz legende – ne na filmskom platnu, nego uz ogradu kultnog igrališta. Mi, tada klinci, satima smo stajali vraćajući lopte koje su na treningu završavale iza gola. Sjećam se 1962., kad su se naši vratili iz Pariza, poraženi u finalu Kupa prvaka od njemačkog Göppingena, navodno u “krađi stoljeća”. Tada smo prvi put vidjeli šuškavac – tanki, šuškavi mantil od nekog sintetičkog materijala. Traperice Levi Strauss Albina Vidovića ili “đubretarac” Željka “Zeca” Jandrokovića – maslinasta jakna s krznenim umetkom. Sportske gaćice H. Horvata od sintetike a ne od glota – unosili su u Bjelovar miris svijeta preko granice.
Trener prof. Željko Seleš znao je prepoznati talent. Meni je rekao da se posvetim nogometu, a mom školskom kolegi Vladimiru Smiljaniću Baburi da se vrati rukometu. Bio je u pravu. Babura je s 15 godina trenirao s prvom ekipom, a tri godine kasnije stasao u reprezentativni potencijal.
Igrao sam nogomet, ali sam i dalje dolazio na rukometno igralište – neizostavno ponedjeljkom, jer su se nakon nedjeljne utakmice rukometaši opuštali igrajući mali nogomet. I to tek kakav mali nogomet! Jednog ponedjeljka, kad ih je bio neparan broj, Albin Vidović je među mnogobrojnim kibicima uperio prst u mene i kazao: – Mali, igraš za nas stare protiv mladih.
Nezaboravni događaj za dječaka koji je tek krenuo u srednju školu, a dobio priliku igrati nogomet s rukometnim velikanima. Osjećao sam se poput statiste u društvu svjetskih umjetnika. A koliko su tek bili dobri u malom nogometu, najbolje su na svojoj koži osjetili igrači zagrebačkog Dinama, koji su nekoliko puta odlazili kući pognutih glava. Ti porazi bili su im toliko bolni da su jednostavno otkazali revijalne susrete na asfaltnom igralištu.
Mislim da bi Pribanić, koji je u rukometu slovio kao najbolje desno krilo svijeta, da se posvetio nogometu, imao reprezentativnu karijeru. Uostalom, Božo Peter je istovremeno bio juniorski reprezentativac Hrvatske u nogometu i rukometu. No, kako je živio u gradu rukometa, zna se što je prevladalo.
To je bilo vrijeme kad nismo maštali da budemo John Wayne, Marlon Brando ili Gary Cooper. Sanjali smo da postanemo novi Pribanići, Vidovići, Horvati, Jandrokovići... I danas, desetljećima kasnije, kad zatvorim oči, još uvijek čujem šuštanje šuškavca, osjećam miris kožne lopte i vidim svoje junake kako trče po asfaltu – jer Bjelovar će za mene zauvijek ostati najveći grad na svijetu.
Dvije godine nakon osnutka, bjelovarski rukometaši kroz kvalifikacije su ušli u Saveznu ligu i odmah postali prvaci Jugoslavije, ispred beogradske Crvene zvezde. Drugu titulu osvojili su u sezoni 1960/61., što im je donijelo novi izlazak na europsku scenu.
Pariz ’62 – 'krađa stoljeća'
Samo sedam godina od osnutka, klub se probio do finala Kupa europskih šampiona u Parizu. Momčad iz Bjelovara je 7. travnja 1962. godine na parket pariške dvorane istrčala u sljedećem sastavu: Zvonko Jandroković, Dolenec, Varga, Vidović 3, Čuković 1, Jakšeković 1, Željko Jandroković, Galjer 2, Đuranec 3, Peter 1, Hunjadi. Trener: Željko Seleš.
Tamo ih je dočekao moćni njemački stroj, „Frisch–auf“ iz Göppingena, pred pet tisuća gledatelja. Poraz 13:11 mnogi su smatrali nezasluženim, ponajprije zbog sudačke nepravde. Iz Pariza se tada za Sportske novosti javio Romeo Frntić koji u izvještaju s utakmice pod naslovom „Da nije bilo suca“ navodi kako su Nijemci do pobjede u prepunoj dvorani pred 5000 gledatelja došli uz svestranu pomoć švicarskog suca.
– Sudac je različitim mjerilima kažnjavao naše i njemačke igrače. Naime, kod Nijemaca nije primijenio niti jedno isključenje. U jednom trenutku sudac je izazvao veliki protest gledatelja i igrača kad je iz igre isključio vratara Zvonka Jandrokovića sredinom drugog poluvremena. Jandroković je spriječio protunapad Nijemaca, oduzeo im loptu u polju, krivo ju dodao protivničkim igračima i bacio se za loptom. Sudac ga je zbog toga isključio. Nastala je strahovita gužva na terenu, jer Lehr nije dopustio rezervnom vrataru Dolencu da uđe u igru. Publika je svoje nezadovoljstvo iskazala zviždanjem i bacanjem konzervi od voćnih sokova, tako da je parket dvorane nakon utakmice ličio na skladište starih konzervi – tvrdi Frntić i dodaje da je Partizan u drugom dijelu prikazao daleko efikasniji i moderniji rukomet, ali nije bilo vremena za preokret.
Utakmica je izgubljena u prvom dijelu, koji su rukometaši iz Göppingena dobili 8:3. U drugom dijelu nastao je preokret tako da su rukometaši iz Bjelovara u razdoblju od 3. do 15. minute prvo smanjili na 9:8, da bi Đuranec iz kontranapada poravnao na 9:9. Igrači Partizana su za samo 15 minuta drugog dijela postigli šest, a primili samo jedan zgoditak, ali nisu izdržali do kraja.
Poslije utakmice trener Partizana, Ž. Seleš, je za Sportske novosti kazao: „Postupcima švicarskog suca igra je poprimila neregularni tijek, zbog čega utakmica nije završila rezultatom kojim je trebala".
Povratak na svjetsku scenu 1968. – kratki za gol protiv Dukle
Nakon tog poraza u finalu Kupa prvaka 1962. godine, Partizan, koji je tada suvereno vladao jugoslavenskim rukometom, svoj je sljedeći veliki iskorak dočekao šest godina kasnije. U polufinalu najelitnijeg europskog natjecanja protivnik mu je bila Dukla iz Praga. Čehoslovačka je tada bila u samom svjetskom vrhu, a poput ostalih zemalja pod sovjetskom dominacijom imala je klub sastavljen isključivo od reprezentativaca – Rumunji Steaua, Sovjeti MAI, a Čehoslovačka Duklu.
Prva utakmica u Pragu završila je teškim porazom. Bjelovarčani su igrali bez Albina Vidovića, koji je tek prebolio žuticu, i izgubili s devet razlike – 25:16. Za Partizan su igrali: Z. Jandroković, Pribanić 2, Čuković 2, Smiljanić 1, Jakšeković, Ž. Jandroković 1, Horvat 9, Đerić 5, Đuranec 4, Hasan, Bradić.
Uzvrat se, budući da Bjelovar još nije imao sportsku dvoranu, igrao u Karlovcu, u dvorani Medison. Tog dana gotovo cijeli Bjelovar preselio se na obalu Kupe. Kolone automobila, desetak autobusa i poseban vlak doveli su tisuće navijača s jednom željom – da Partizan nadoknadi golemu razliku.
Za Partizan su igrali: Z. Jandroković, Pribanić 9, Čuković 1, Jakšeković, Ž. Jandroković 3, Horvat 2, Đerić 1, Đuranec, Hasan, Vidović 2, Smiljanić, Bradić. Trener: Željko Seleš.
Karlovac, 16. ožujka 1968. Partizan – Dukla 17:9 (7:4)
I činilo se da će uspjeti. Predvodio ih je kapetan Miroslav Pribanić – Raban, koji je briljirao i zabio devet golova. Iako dešnjak, igrao je na desnom krilu, kao da za njega nisu vrijedili zakoni fizike – lopte su mu letjele u nemogućim lukovima i završavale iza leđa protivničkih vratara. Kada je Partizan poveo s devet pogodaka prednosti, u dvorani je zavladao pravi pakao, nalik Danteovu, jer su Pražani shvatili da „gube svaku nadu“.
A onda – drama. Dado Čuković je postigao i deseti pogodak, onaj koji je trebao anulirati Duklinu prednost iz prve utakmice. Glavni sudac iz Njemačke, Hans Rosmanith, već je pokazao na centar, no pomoćni sudac Edo Domazet – paradoksalno, Hrvat – podigao je zastavicu. Signalizirao da je Ćuksa nagazio liniju. Gol je poništen, Dukla se izvukla s porazom 17:9 i prošla u finale. Cinici su kasnije komentirali: „Tko će kome, ako ne svoj svome.“
M. Pribanić - Bjelovarski BMW
Bio je to jedan od njegovih najsjajnijih Pribanićevih nastupa. Trener Seleš, kada je otišao u mirovinu, znao je govoriti da je Pribanić bio najbolji igrač u povijesti kluba – nezaustavljiv u napadu, a neprelazan u obrani. Hrvoje Horvat – Cveba, u jednom je nedavnom razgovoru za Večernji list otišao i dalje, ustvrdivši da je Raban najbolji hrvatski rukometaš svih vremena. „Bio je vanzemaljac“, dodao je.
Nije čudo što mu je nakon finala Kupa prvaka u Dortmundu 1972. vodstvo Gummersbacha ponudilo tada nevjerojatnih 70.000 njemačkih maraka da prijeđe u njihove redove. No, bjelovarski rukometni „BMW“ ostao je parkiran na asfaltu pokraj Sokolane – gdje je i završio svoj rukometni put.
Osim bogatog repertoara šuteva, priroda ga je uz ostalo obdarila savršenom rukometnom inteligencijom – sposobnošću da da u trenu pročita igru, predvidi potez protivnika i pronađe najbolje rješenje. Imao je i nevjerojatnu startnu brzinu. Prisjećam se jedne ponoćne utrke na gradskom korzu između njega i jednog od najbržih nogometaša NK Bjelovara. Nogometaš se zagrijavao desetak minuta i bio spreman za „utrku generacije“. S druge strane, Pribanić je stajao u trapericama i cipelama. Na startu je, doduše, proklizao jer su mu cipele bile „potumplane špicplehom“, ali ubrzo je uhvatio ritam i prvi stigao na cilj udaljen pedesetak metara. Od toga dana ponio je nadimak po poznatoj njemačkoj tvornici automobila – BMW.
Sjećam se i razgovora u bjelovarskoj Adriji, uoči utakmice s banjalučkim Borcem. Tada se Vladimir Smiljanić – Babura obratio golmanu Borca, Abazu Arslanagiću, koji je tada slovio za najboljeg vratara svijeta:
– Znaš li zašto ti Raban uvijek zabija golove iz nemogućih situacija?
Na Akino začuđeno lice Babura je mirno dodao:
– Zato što je kratkovidan, a ti mu na golu izgledaš kao patuljak!
