Ususret premijeri Krležinih Zastava koja će se 3. listopada održati u HNK u Zagrebu u nedjelju je održana tribina Kazališni doručak na temu 'Što ćemo s Miroslavom? Krleža očima novih generacija'
KAZALIŠNI DORUČAK U HNK
Kako približiti Krležu i 'Zastave' novim generacijama? 'I danas je izazovan, no ne treba doktorat'
Čitanje članka:
5
min
O Krleži i njegovom romanu govorili su redatelj Ivan Planinić, književnica i teatrologinja Nataša Govedić, književna i kazališna kritičarka Ana Fazekaš te Dean Duda, profesor s Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Razgovor je moderirala književnica Ivana Bodrožić.
Kao najopširnije i najkompleksnije Krležino djelo, Zastave su istovremeno politički, povijesni i ljubavni roman te roman o odrastanju, a pritom progovaraju o različitim kompleksnim temama ljudskog postojanja u raznim vremenima koja su pak obilježena brojnim političkim previranjima.
Na pitanje zašto se odlučio postaviti ovako kompleksno djelo na pozornicu, redatelj Ivan Planinić osvrnuo se na čitav proces nastanka predstave i na to koliko je vremena bilo potrebno da se ovaj Krležin roman pretvori u kazališni komad:
“Zašto sam se odlučio postavljati Zastave? Drugim riječima, što mi je ovo trebalo? Postoji više tipova komunikacije između redatelja i kazališta. Ponekad redatelj dolazi sa svojim prijedlogom, ponekad se zajedno dolazi do ideja, a ponekad kazalište ponudi neki naslov redatelju. U mojem je slučaju bilo ovo posljednje. Kada sam dobio prijedlog od ravnateljice Drame, uzeo sam si dovoljno vremena da odvagnem sve pro et contra te sam naposljetku donio zaključak kako mislim da imam dovoljno snage i energije da se s tim uhvatim u koštac. Igrom slučaja dobio sam povećan vremenski rok tako da se već otprilike godinu i pol bavim Zastavama. Nikada nisam toliko dugo vremena radio na jednom predlošku, ali sada napokon mogu reći da se nakon svega toga osjećam mirno. Predstava je gotova, ovaj tjedan bavimo se nekim posljednjim friziranjima i ako sve bude u redu, otvorit ćemo i jednu generalnu probu.”
Ipak, i dalje ostaje pitanje kako Krležu približiti mlađim, novijim generacijama i kako sve teme kojima se roman bavi prikazati na pozornici.
“To je jednostavno takvo djelo da vam je odmah za čitanje prve knjige potreban studij prava, ekonomije, povijesti i politike. Kada se probijate kroz taj povijesno-politički kontekst koji svoje uzroke vuče još od 1848. godine pa sve do 1922. godine, odnosno do početka Kraljevine SHS, naravno da se pitate kako to uopće postaviti na scenu da svima bude jasno o čemu se radi. To je ona razina romana koja se često, pogotovo zbog našeg političkog konteksta, gura u prvi plan, no svatko tko je čitao Zastave može vidjeti da postoje i drugi slojevi romana te da je to i Bildungsroman, obiteljski roman, ljubavni roman i egzistencijalistički roman. Mi smo adaptaciju izrađivali iz perspektive lika, proučavali smo njegova razmišljanja i taj njegov unutarnji košmar te smo na taj način prikazali i one dijelove romana koji se smatraju teškima”, rekao je Planinić.
Nataša Govedić osvrnula se i na čitateljsku publiku kao takvu te istaknula kako su čitatelji zapravo oduvijek bili manjina:
“Ovaj tekst bio je izazovan za generacije prije 50 ili 60 godina, a isto je tako izazovan i danas, uopće ne bih tu radila razliku. Za čitanje Krleže nije vam potreban doktorat, potrebno je jednostavno otvoriti knjigu i sve što trebate znati saznat ćete upravo kroz knjigu. Erudicija nije preduvjet za čitanje, ona se stječe čitanjem. U moje vrijeme, odnosno vrijeme kada je moja analogna, a ne digitalna, generacija stasala, u mojem je razredu čitalo dvoje ili troje ljudi. Tako je i danas, a tako je bilo i u razredu Kamila Emeričkog, čitatelji su jednostavno oduvijek bili manjina.”
Povijesni i politički kontekst igra veliku ulogu u Zastavama, ali i u čitavom Krležinu opisu, što se, kako je istaknuo Dean Duda, tijekom čitanja njegovih djela nikako ne smije zanemariti:
“Logika sadašnje kulturne politike je takva da, kada netko objavljuje nova izdanja njegovih sabranih djela, svi imaju potrebu oprati ruke od politike i istaknuti kako ne zagovaraju njegova stajališta, što je potpuno pogrešan put i na taj način od Krleže nećete dobiti ništa. Kod Zastava se taj politički habitus romana nikako ne može zanemariti. Vi imate kraj četvrte knjige gdje Kamilo razgovara sa svojim nostalgičnim ocem i otac ga pita 'Je li istina da si postao član komunističke partije?' i Kamilo mu odgovara 'Da, jesam'. Imate također i kraj čitavog romana. Kamilova majka je mrtva, otac je mrtav, Ana je mrtva, a o je sam i odlazi na partijski sastanak. To je cijeli jedan kompleks koji se ne može ignorirati.”
Također se osvrnuo i na svoj rad sa studentima te na pristup Krležinim Zastavama u sveučilišnoj nastavi.
“Ja sam prije dvije godine u jednom semestru držao kolegij koji se zvao Čitanje Krležinih Zastava. Na njemu je bilo deset ljudi i oni su pročitali svaku stranicu romana, mogli smo o njemu razgovarati danonoćno. Bio sam u tom smislu i privilegiran jer sam razgovarao sa zainteresiranim ljudima, to je bio jedan apsolutno čitateljski kolegij, meni jedan od najdražih. I bavili smo se svakim aspektom Zastava jer one su, ako ih reducirate na ljubavnu tematiku, zapravo sapunica, soap opera prve klase”, rekao je Duda.
Ivan Planinić također se osvrnuo na politički aspekt romana te na suprotstavljanje različitih političkih stavova koje se može uočiti u romanu, a također i na prikaz tog aspekta romana na pozornici:
“Sad možda malo branim i Krležu i Zastave i samog sebe, ali rekao bih da u predstavi ništa nije izbjegnuto. Četvrta knjiga zapravo prikazuje ključne godine za odnos oca i sina koji zauzimaju potpuno suprotne političke pozicije. Kamilo zastupa ujedinjenje Hrvatske s drugim slavenskim narodima, dakle tu je prisutan taj panslavizam, odnosno 'jugoslavjanstvo', kako se to tada nazivalo, a njegov je otac tada visoki banski dužnosnik. Zatim opet razgovaraju 1922. godine, kada Kamilo postaje član komunističke partije, a njegov otac postaje visoki državni dužnosnik u Budimu u ime Kraljevine SHS, nakon čega se Kamilo odriče svojeg prezimena jer se ne želi prezivati kao i njegov otac. Kasnije on također ističe kako ga politika nikada nije zanimala u smislu karijere, već isključivo u smislu ljudi. Naša predstava obiluje tim političkim narativom, ali morali smo pronaći način kako te ideje staviti u odnos među likovima, a da one pritom ne zvuče pamfletistički ili esejistički.”
“Zadnjih dvadeset godina gledamo te neke pokušaje gdje se mora pokazati kako Krleža nije zločesti komunist, već kako je on i Hrvat i kako je on dobar, ali nema potrebe za time. Također, više smo puta spomenuli kako su Zastave i Bildungsroman, no Bildungsromani završavaju na jedan od dva moguća načina, ili izolacijom ili prihvaćanjem. Kamilo je zapravo gori, on se na kraju romana rađa u nešto što mi tek imamo vidjeti”, nadovezao se Dean Duda.
Na samom kraju redatelj Ivan Planinić još se jednom osvrnuo na iskustvo postavljanja Zastava na pozornicu.
“Naša predstava pokušava ostvariti spoj klasičnog, odnosno dramskog, glazbenog i pokretnog. Ne bih rekao da se tu radi o plesu u klasičnom smislu, više o specifičnom načinu oblikovanja scenskog pokreta, a u Krležinim kasnijim tekstovima često pronalazimo elemente kojima se mogu opravdati upravo takvi scenski postupci”, rekao je Planinić i time zaključio tribinu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
