Jedna stranka, jedan vođa, jedan kandidat. Stranački izbori otkrivaju truljenje demokracije

Andrej Plenković nije imao protukandidata na zadnjim stranačkim izborima 2024. godine. Rutinski se tada pohvalio da je novo-staro vodstvo dobilo veliki demokratski legitimitet i da su danas "snažniji nego ikada". 

Tomislav Tomašević i Sandra Benčić ovoga vikenda nisu imali protukandidate na izborima za koordinatore Možemo!.

"Na prošlim izborima sam imao protukandidata, ovaj put nisam. Očito izborni rezultati u zadnje tri godine govore sami za sebe", komentirao je Tomašević.

A sad, Siniša Hajdaš Dončić navodno onemogućava konkurenciju na unutar stranačkim izborima u SDP-u u općinskim, gradskim i županijskim organizacijama. Vodstvo stranke, prema pisanju Novog lista, želi da u svim većim i važnijim sredinama bude samo jedan kandidat ili kandidatkinja, i to kako bi se spriječio izbor budućih žetončića poput Boške Ban.

Šalabahter demokracija

I tako, nakon "šalabahter demokracije" koja je desetljećima dominirala u SDP-u, sada su došli do faze oktroiranja kandidata. Nekad se SDP hvalio sustavom izbora "jedan član, jedan glas", sad su došli do - jednog kandidata. 

Tako se želi spriječiti slabljenje stranke. Samo, otkad to demokracija slabi stranku?

Andrej Plenković imao je protukandidate na stranačkim izborima 2020. godine dok je još bio nesiguran na čelu HDZ-a, nakon čega je učvrstio vladavinu, eliminirao konkurenciju i potpuno preuzeo kontrolu nad strankom. Danas se nitko ne usudi kandidirati protiv njega.
U svojoj eri na čelu SDP-a Zoran Milanović imao je na svakim izborima sve manje i manje protukandidata, a kao premijer nije uopće imao protukandidata. Šest mjeseci nakon pobjede nad protukandidatom Zlatkom Komadinom 2016. godine izgubio je parlamentarne izbore i podnio ostavku.

Izostanak protukandidata smatra se, dakle, manifestacijom snage.

Gube glavu

Suparnici velikih stranačkih šefova znaju da na izborima riskiraju marginalizaciju, nekad i izbacivanje iz stranke, svjesni su činjenice da se time mogu samo zamjeriti pobjedniku. Bilo kakva konkurencija ili disonantni ton na stranačkim izborima doživljava se kao uvod u raskol, obračun frakcija, sukob koji vodi do konačnog raspada.

Ipak, može se argumentirati da bi širina opcija i izbora unutar pojedine stranke otkrila njezin kadrovski i programski potencijal, manifestirala širinu izbora, slavila unutarstranačku demokraciju. Možemo! bi zbog izostanka mogućnosti izbora mogao ostati upamćen kao stranka Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić, nakon kojih dugo nema nikoga na horizontu.

Time se kreira kult ličnosti, stranka se pretvara u sljedbu jedne osobe, a iz stranke dopire samo jedan glas, jedna ideja, jedan program. 

Diktat s Iblera

Siniša Hajdaš Dončić svojim diktatom stranačkim podružnicama tko se može, odnosno smije natjecati za šefa općinske, gradske ili županijske organizacije želi zadržati kontrolu nad čitavom strankom i nad izabranim lokalnim čelnicima, uvesti centralizaciju odlučivanja, pa čak i promovirati jednoumlje.

I naravno, boji se izbora snažnog lokalnog kandidata koji bi sutra mogao prkositi stranačkom šefu ili ugroziti njegovu vladavinu. SDP se odavno ograničio na oligarhiju na Iblerovu trgu, a ovo bi samo moglo cementirati takav status.

Zbog ovakve unutarstranačke demokracije svjedočimo slabljenju i truljenju demokracije na nacionalnoj političkoj sceni, gdje se promovira služenje neupitnom vođi, postrojava se iza njegovih odluka, zanemaruje se pluralizam ideja i stavova, njeguje netolerancija, pa i sužava bazen političkih kadrova i osoba s integritetom i kredibilitetom.

A sve u ime jačanja stranke i pokreta.

Hrvatska demokracija nalazi se u rukama onih koji strahuju od demokracije.