Noćas sam vas gledao i srce mi je drhtalo od tuge. Vidio sam svijet koji sam vam dao da bude dom ljubavi, a pretvorili ste ga u mjesto gdje se brat boji brata. Vidio sam ratove u kojima majke na obje strane grle prazne krevete svoje djece, i ljude koji zbog ponosa zaboravljaju koliko je svaki život svet. Slušao sam vaše riječi pune mržnje i osude, oštrije od mačeva koji su me nekada probili. Gledao sam kako se dijelite po zastavama, vjerama i granicama, kao da sam vas stvorio da budete jedni drugima neprijatelji, a ne braća. Pitam vas, zar ste zaboravili koliko ste puta i sami tražili milost? Zar ste zaboravili koliko je puta netko oprostio vama? Svaki rat koji danas gori na zemlji zapalio se prvo u nečijem srcu, u jednoj misli mržnje, u jednom trenutku kada je čovjek odlučio da je njegov ponos važniji od ljubavi. I dok gledam sve to, moje srce ponovno osjeća težinu križa, jer svaki put kada čovjek digne ruku na brata, rana se opet otvara. Ali unatoč svemu, ja vas i dalje gledam s istom ljubavlju. Još uvijek vjerujem u vaše srce. Mir ne počinje u dvoranama moćnika ni u govorima vođa. Mir počinje u jednom čovjeku koji odluči da neće mrziti, u jednoj duši koja se usudi oprostiti kada je najteže. Zato vas molim, prije nego što osudite, prije nego što mržnja ponovno progovori kroz vas, sjetite se da sam vas stvorio da budete svjetlo jedni drugima u tami, a ne nova tama u ovom ranjenom svijetu. Neka je mir sa svima vama!