Tehnička strana više nije glavna prepreka: rezolucija je dovoljno oštra da tekst ne bode oči, praćenje je precizno, a uređaji su sve lakši i udobniji. Problem je “trenje” — setup, ažuriranja, baterija, prostor za igranje i osjećaj izolacije pod kacigom. Kad treba deset minuta da sve pokreneš, konkurencija (TV, mobitel, konzola) pobjeđuje jednim klikom.
Drugi dio jednadžbe su aplikacije. VR ima nekoliko odličnih igara i fitnes naslova, ali malo “must-have” sadržaja koji opravdava redovitu upotrebu i cijenu. Društveni i produktivni alati u praksi rijetko zamijene laptop ili telefon; većini korisnika VR ostaje “vikend gadget”, a ne dnevna navika. Miješana stvarnost (passthrough) smanjuje barijeru, ali još traži uvjerljive, svakodnevne scenarije izvan demonstracija.
Tu je i jednostavan argument cijene - čak i kad su headseti pristupačniji, trošak dodatnih kontrolera, dodataka i plaćenog sadržaja brzo naraste. Uz to, dio ljudi i dalje osjeća mučninu ili zamor očiju, pa odustanu prije nego što stvore naviku. Dakle — VR je hardverski zreo, ali za mainstream treba manje trenja i više razloga za “svaki dan”: brži ulazak u iskustvo, stabilne “ubojite” aplikacije i cijena koja ne tjera usporedbu s kupnjom konzole ili novog mobitela.