Dubrovčanin Tonko Zec (58) živio je ludim životom. Kako je na velikogoričkom sudu ispričao njegov sin, većinu vremena nije imao stalno zaposlenje, volio je brzo voziti, bio je sklon drogi, alkoholu i prostitutkama. Većinu prihoda trošio je na provode, a novac je zarađivao prodajom i najmom naslijeđenih nekretnina. Živio je po cijeloj Europi, puno putovao i imao više boravišta, no najviše vremena ipak je provodio u svom Dubrovniku. Tijekom života promijenio je ime u Tony Gerard, pisao je Jutarnji list.
Zasad nije poznato kada je i kako Tony upoznao Nijemca Wernera Trautmanna (58) i Marinu Šnajder (62), no čini se da mu je to poznanstvo došlo glave. Naime, Trautmanna i njegovu bivšu suprugu Šnajder terete da su iz koristoljublja ubili Dubrovčanina kako bi prikrili nezakonitu prodaju njegove nekretnine za 400.000 eura.
Prijevara s punomoći
Velikogoričko tužiteljstvo tereti ih da su 21. veljače 2022., na neutvrđenom mjestu, zajedno i po prethodnom dogovoru, s najmanje tri udarca tupotvrdim predmetom zadali udarce po glavi Tonyja, nanijevši mu osobito tešku tjelesnu ozljedu uslijed koje je preminuo. Kako bi to prikrili, smatra tužiteljstvo, tijelo su odbacili u predjelu obraslom drvećem i raslinjem na području Domaslovca, a zatim je 23. veljače 2024., ustrajući u prikrivanju počinjenog djela, Trautmann u dogovoru sa Šnajder dijelove posmrtnih ostataka žrtve prevezao automobilom s navedene lokacije u šumarak kod jezera Orešje. Tamo ih je ubacio u prethodno iskopanu rupu i prekrio granjem. Potom je rukavicu bacio u kantu za smeće na jezeru Rakitje u Svetoj Nedelji, a putnu torbu u jezero, nakon čega se presvukao i odjeću u kojoj je bio odjeven bacio u kontejner u Dugom Selu.
Tonyjev sin Wernera je upoznao 2022. kada je prijavio očev nestanak. Otac mu je ranije spominjao da bi mu on trebao biti partner u tvrtki s kamionima i autodizalicama. Poslao mu je i njihovu zajedničku fotografiju iz blagdanskog razdoblja 2021., snimljenu u restoranu. Posljednji put kada su se čuli, Tony mu je poslao crno-bijelu fotografiju rasječenog prsta, nakon čega se prestao javljati.
Grobarska akcija
Sin je krenuo zvati očeve prijatelje, poznanike i bolnice, a sestra Tonka Zeca primijetila je u veljači 2022. da se u zemljišnim knjigama za njegovu nekretninu pojavila zabilježba i Ugovor o doživotnom uzdržavanju u korist Marine Šnajder. Iako su ih mnogi uvjeravali da je Tony otputovao i da nema razloga za brigu, nestanak su prijavili policiji.
Od njegova nestanka Šnajder i Trautmann živjeli su relativno bezbrižno. Krajem 2023. počeli su sumnjati da bi ih policija mogla istraživati i postali su oprezniji, što se vidi i iz tajno snimljenih razgovora o kojima je pisao Jutarnji list. Poseban nemir izazvao je poziv vlasnice stana u Hoto vilama iz kojega je nestao madrac. Kada je upitala Marinu je li ga bacila, ona joj je odgovorila da nije, već da je to učinio “gospon koji je bio tamo” te dodala da ona poslije uopće nije bila u Samoboru jer je bila u Dubrovniku. Nervoza je dodatno rasla kada su od susjede doznali da je policija sredinom siječnja 2024. tražila kćer Šnajder i Trautmanna. Kćer je nazvala oca i pitala ga da preko svojih veza u Heinzelovoj provjeri o čemu se radi.
U panici je nazvala i majku Marinu pitajući je zna li zašto je zovu i ima li to veze s nestankom.
- Da, da - odgovorila joj je Šnajder. Nakon mjesec dana policija je ponovno kontaktirala kćer, raspitujući se o unajmljenom stanu u Hoto vilama.
- Kaži da mene nije bilo, da si ti plaćala taj stan za staroga - savjetovala je Marina nekoliko dana prije nego što je Trautmann krenuo u “grobarsku” akciju.
Lažni potpisi
I Marina i Werner na sudu tvrde da nisu krivi. Osim sina i sestre ubijenog, sud je saslušao i dvojicu dubrovačkih ugostitelja, Mirsada D. i Ivicu G., koji su u dobroj vjeri dali 400.000 eura za njegov lokal. No kada je zapelo s uknjižbom jer Marina lokal u strogom centru Dubrovnika nije na prodaju ponudila Gradu, koji ima pravo prvokupa, odustali su i sa sinom ubijenog sklopili ugovor o najmu.
Vezano uz ugovore o doživotnom uzdržavanju i punomoć kojom je Tony navodno ovlastio Marinu da proda njegovu nekretninu, svjedočila je javna bilježnica iz Zagreba čiji su pečat i potpis na dokumentima. Jasno je kazala da oni nisu ovjereni u njezinu uredu.
- Poslovni broj trebao bi biti puno veći. Potpis uvijek stavljam kraj žiga – ovaj potpis nije moj. Forma ovjere je drugačija, tekst je drugačiji i font slova. Svaki list mora biti numeriran, mora pisati broj stranice. Brojevi, osim brojeva čestice, moraju biti napisani i brojkama i slovima (u zagradi). Za solemnizaciju privatnih isprava nije bitan samo sadržaj nego i forma - pojasnila je Ž. M. što je sve sporno na preslici ugovora o uzdržavanju.
- Ni čistačica se kod mene tako ne potpisuje.