Rimski car Kaligula, koji je vladao od od 37. do 41. godine, bio je poznat po raskalašenom životu te kao izrazito narcisoidna osoba. Sagradio je hram posvećen samome sebi, na čijem se otvaranju pojavio odjeven poput božice. Oženio je vlastitu sestru, nakon čije je smrti proglasio javnu žalost i zabranu smijeha. Sebe je smatrao reinkarnacijom boga Jupitera te je zbog toga zatražio od Senata pravo na jedan hram na Palatinu. Došavši u sukob sa Senatom, da bi ponizio senatore i konzule, Kaligula je svog omiljenoga konja proglasio senatorom i konzulom. Ovaj suludi čin, koji je bio vrhunac Kaligulina ludila, postao je 2000 godina kasnije, nažalost, prepoznatljivo obilježje današnje politike. Kako drugačije objasniti brojne tragično potkapacitirane osobe u visokoj politici, poput Dmitrija Medvjedeva, bivšeg ruskog premijera, koji od početka ruske agresije na Ukrajinu prijeti nuklearnim naoružanjem? Ili poput Željka Komšića, klauna bošnjačkog nacionalizma? Ili poput plejade Plenkovićevih ministara koji su prolazili kroz Vladu kao kroz protočni bojler? Mogli bismo ovako nabrajati unedogled, s tim da treba naglasiti kako nije riječ samo o fenomenu karakterističnom za društva s niskom demokratskom tradicijom nego da su danas potkapacitirani političari postali pravilo i u zemljama zapadne demokracije, u čemu, nažalost, još od mandata Donalda Trumpa, prednjače Sjedinjene Američke Države. Kako nazvati ovaj fenomen, koji je možda ponajbolji pokazatelj duboke društvene patologije? Možda "Kaligulinim sindromom"? Svako slično, bolesno društvo, počiva na jakom i narcisoidnom Vođi koji ne trpi u svojoj blizini osobe od integriteta jer u njima prvenstveno vidi konkurenciju. Okružuju li se možda upravo zbog toga potkapacitiranim ljudima, koji nikako ne mogu dovesti u pitanje njihovu lidersku poziciju?