U zemlji poznatoj po bogatoj kulturnoj i arhitektonskoj baštini, jedan neobičan arhitektonski detalj iz 18. stoljeća izaziva zanimanje i danas. U povijesnom samostanu Alcobaça, smještenom sjeverno od Lisabona, nalaze se uska vrata koja su stoljećima služila ne samo kao prolaz – već i kao sredstvo kontrole tjelesne težine.
POGLEDAJ VIDEO: Dva sata je hodao po uzdignutom užetu kako bi srušio svjetski rekord: 'To je bilo poprilično intenzivno'
Na prvi pogled, riječ je o sasvim običnom prolazu – vrata visoka nešto više od dva metra, ali široka svega 30-ak centimetara. No, svrha tih vrata bila je daleko od estetske ili sigurnosne. Naime, ova su vrata bila svojevrsni „fitnes filter“ za redovnike samostana – tko nije mogao proći kroz njih, nije imao pravo ulaska u kuhinju.
Red, rad i – samodisciplina
Samostan Alcobaça, jedan od najvažnijih cistercitskih kompleksa u Europi, osnovan je u 12. stoljeću i desetljećima je bio centar vjerskog, kulturnog i znanstvenog života Portugala. Redovnici koji su u njemu živjeli slijedili su strog cistercitski način života, obilježen redom, molitvom, radom i umjerenošću – uključujući i u prehrambenim navikama.
Kako bi osigurali da se redovnici ne prepuštaju neumjerenosti u jelu i piću, uvedeno je jedinstveno pravilo: pristup kuhinji bio je dozvoljen samo onima koji fizički mogu proći kroz uska vrata koja vode do nje. Ako netko nije mogao proći – jer se udebljao – pristup hrani bio bi mu uskraćen dok ponovno ne bi izgubio na težini.
Arhitektonska metoda kontrole ponašanja
Ova metoda možda zvuči radikalno, ali odražava duh vremena i važnost discipline u vjerskom životu. U samostanima su se sve dnevne aktivnosti odvijale prema strogom rasporedu, a svaka odluka, uključujući dizajn prostora, imala je jasnu svrhu.
Uska vrata tako su postala vrlo konkretna manifestacija ideje da se tijelo i duh trebaju držati pod kontrolom. Nisu bila potrebna ni vaga ni nutricionist – sam oblik vrata bio je dovoljno jasan signal. Osim toga, vrata su imala i simboličku vrijednost: proći kroz njih značilo je proći kroz „test umjerenosti“, a izostanak prolaza bio je znak da je potrebno ponovno razmotriti vlastite navike.
Bi li takva vrata „prošla“ danas?
U današnjem društvu, opsjednutom zdravljem, dijetama i fitnessom, ovakva vrata možda djeluju kao neobična, ali ne i potpuno strana ideja. Iako bi danas bila neprihvatljiva iz etičkih i zdravstvenih razloga, njihova simbolika i dalje ima što za reći – o načinu na koji društvo, kroz prostor i pravila, oblikuje ponašanje pojedinaca.
Psiholozi bi ovaj sustav nazvali „nudge“ tehnikom – blagim poticanjem ljudi na pozitivne promjene. Samo što u ovom slučaju, „blagi poticaj“ imao je vrlo konkretan i neizbježan oblik: fizička prepreka između čovjeka i njegove sljedeće porcije.
Povijest s porukom
Danas su ta vrata turistička atrakcija. Posjetitelji samostana Alcobaça sa zanimanjem isprobavaju mogu li proći kroz ovaj povijesni „detektor umjerenosti“. Iako se više ne koristi u praksi, ova vrata ostaju podsjetnik na vremena kada su arhitektonska rješenja bila doslovno utkana u način života – ne samo da služe, već i da odgajaju.
U svijetu u kojem se često prepuštamo pretjerivanju i zaboravljamo važnost samodiscipline, možda su nam potrebna upravo takva vrata – ne nužno fizička, ali simbolična – da nas podsjete koliko je važno znati mjeru.