Znaš šta me najviše boli kad vidim ove “marševe” po Hrvatskoj… Nije stvar politike, nije stvar tko je lijevo, tko desno. Stvar je u tome da živimo u zemlji gdje je jedna Kata Šoljić izgubila četiri sina za ovu državu, a danas gledamo kako se podignutom glavom šeću simboli pod kojima se hrvatski narod desetljećima lomio, šutio i nestajao. I nikome ništa. Kao da je normalno. Kata je samo primjer, jedna majka među tisućama drugih. Žena koja je nosila bol koju nitko od ovih što danas viču parole ne može ni zamisliti. I svejedno – nije mrzila, nije tražila osvetu, nego je samo željela da Hrvatska bude slobodna i da njezina žrtva ima smisla. I zato me smeta kad se po našim ulicama ponovno dižu zastave i ideologije koje su pregazile sve što je ovaj narod bio. Ne radi mene. Nego radi tih ljudi koji su dali sve, a danas ih se koristi samo kad kome paše. Neka svatko misli što hoće, ali ako ti je svejedno da u zemlji za koju su ljudi ginuli danas paradiraju simboli njihovih tlačitelja – onda nešto nije u redu, ne s državom, nego s nama. Nije ovo priča o prošlosti. Ovo je samo podsjetnik da sloboda nije došla besplatno. I da ju je previše ljudi platilo da bismo danas šutjeli.