Rat je sramota čovječanstva, rana na duši svijeta koja krvari kroz oči majki koje više nemaju koga čekati, kroz tijela djece koja nikad neće odrasti, kroz tišinu ruševina gdje su nekad odzvanjali smijeh i molitva. Nema opravdanja za one koji pale zemlju i sijeku dah života u ime moći, ideje ili zastave. Gdje god padne metak, tamo umire nada, tamo Bog plače u svakom treptaju izgubljene nevinosti. Tko ima oči, neka vidi: to nisu neprijatelji što ginu, to su ljudi, to su braća, to su duše što su došle ljubiti i tražiti svjetlo, a otjerane su u tamu bez oprosta. Gdje su naši proroci, gdje su naši sveti, kad krv vapi s tla, a mi šutimo? Rat ne vodi pobjedniku, on vodi ponoru, gdje ni pobjeda ni poraz ne mogu oprati ruke okrvavljene suzama nedužnih. Tko je vidio dijete bez ruku, majku bez glasa, starca bez doma, i ostao isti, taj je izgubio ljudskost. Svaka rana što nije zacijeljena molitvom, bit će rana svijeta, rana vremena, rana vječnosti. Neka svaka smrt nevina vrisne u tvojoj savjesti dok ne shvatiš: ne postoji tuđi bol, sve je to tvoj bol!