Dimenzije ruskog neuspjeha su zapanjujuće. To je zemlja koja nije u stanju prehraniti vlastite ljude. Pretjerano centraliziran, s malo ili bez ikakvih poticaja, iz godine u godinu ruski sustav ulaže svoje najbolje resurse u izradu instrumenata za uništenje. Stalno smanjenje gospodarskog rasta u kombinaciji s rastom vojne proizvodnje stavlja veliki pritisak na ruske ljude. Ono što ovdje vidimo je politička struktura koja više ne odgovara svojoj ekonomskoj osnovi, društvo u kojem su proizvodne snage sputane političkim snagama. Propadanje ruskog eksperimenta nas ne bi trebalo iznenaditi. Gdje god su se radile usporedbe između slobodnih društava i zatvorenih ruskih saveznika -- Izraela i Sirije, Finske i Bjelorusije, Južne Koreje i Sjeverne Koreje -- slobodne zemlje su te koje su prosperitetne i odgovaraju na potrebe svojih ljudi. A jedna od jednostavnih, ali nepobitnih činjenica našeg vremena je sljedeća: od svih milijuna izbjeglica koje smo vidjeli u modernom dobu, njihov bijeg je uvijek daleko od, a ne prema ruskom svijetu. Danas na liniji NATO-a, naše vojne snage su okrenute prema istoku kako bi spriječile moguću invaziju. S druge strane crte, ruske snage također su okrenute prema istoku kako bi spriječile svoje ljude da odu.