U pedeset godina svjetsko je stanovništvo udvostručeno, a isto tako i broj idiota na Zemlji

Jedan od junaka najnovije knjige istaknutog francuskog pisca Philippea Claudela “Njemačka fantazija” (Edicije Božičević, prijevod Dubravka Celebrini), pita se - Je li bio kriv? Kriv što je bio poslušan i što je izvršavao naredbe kad je pokrenut veliki mehanizam Trećeg Reicha. Uspostavom novog poretka stekao je status i poštovanje koje nikad ranije nije uspijevao dobiti. U kratkom vremenu izvukli su ga iz zaborava, iz mase drugih ljudi. Dodijelili su mu funkciju i rang. Ustrojili su ga. Od njega su napravili učinkovito oruđe. Izdane su mu naredbe. On ih je izvršavao. Sad kad se taj mehanizam raspao, on se pita je li kriv što nije bio neposlušan. Pa on je samo izvršavao! No je li po tome bio manje odgovoran od drugih? Pisac, filmski redatelj i scenarist Philippe Claudel (1962.) u nas je dosta prevođen autor; Edicije Božičević dosad su objavile i njegove knjige “Brodeckov izvještaj” (2007., nagrade Goncourt des lycéens i Independent Foreign Fiction Prize), “Mirisi” (2012.), “Istraga” (2010.), “Stablo u zemlji Toraja” (2016.) i “Pseći arhipelag” (2018.). Međunarodnu slavu donio mu je roman “Sive duše” (2003.), proglašen najboljim romanom godine i već u prvom tjednu prodan u 50.000 primjeraka te preveden na 30 jezika. Knjiga je 2005. adaptirana i za film, koji je autor sam režirao. Claudel radi kao profesor književnosti na Sveučilištu u Nancyju, a kao redatelj poznat je i po filmovima “Voljela sam te toliko dugo” (2008.) te “Tous les soleils” (Sva sunca, 2011.). U “Njemačkoj fantaziji” kao okvir uzima Njemačku 20. stoljeća, baveći se nedosljednošću povijesti i uloge koju ljudi u njoj igraju – ili misle da igraju. U knjizi se bavi i ulogom krivnje te sjećanja. Claudel je knjigu namjerno oblikovao kao roman sastavljen od labavo povezanih kratkih priča u kojima se različiti protagonisti povremeno čine kao ista osoba, samo da bi to već u sljedećem trenutku bilo dovedeno u pitanje. Čitatelj je pozvan da ispuni praznine pridružujući se tako piscu u pokušaju rekonstrukcije istine njegova simboličnog jedinstvenog protagonista – čovjeka koji nosi težinu krivnje, ali istodobno i patnje – i, preko njega, dođe do cijele istine. Jer sjećanje, govori Claudel, katkad nepodnošljivom težinom pritišće život skupine koja ga proizvodi i trpi, ili pak, nasuprot tome, izgleda kao da je ispražnjeno od svog bolnog i neugodnog sadržaja, do te mjere da istodobno djeluje kao dimna zavjesa i ugodan narkotik. Preklapanje različitih “istina” je, kaže autor, zgodna metafora za naš život, za koji vjerujemo da nam je poznat, ali kojim tako loše upravljamo i koji može, ovisno o kutu gledanja, dobiti mnoštvo odraza. Claudel je u rujnu boravio u Zagrebu kao jedan od gostiju Festivala svjetske književnosti nakladnika Frakture, a tim povodom s jednim od najpoznatijih suvremenih francuskih književnika razgovaramo o njegovoj književnosti, humanizmu, krivnji, sjećanju i – ulozi čovjeka u vlastitoj povijesti.