Dolly je bila svjetsko čudo, što sve danas kloniramo?

Kad je ovca Dolly 1996. postala prva uspješno klonirana životinja iz odrasle stanice, svijet je to doživio kao prekretnicu i simbol novog razdoblja biotehnologije. U tom trenutku kloniranje je zvučalo kao nešto što ćemo gledati jednom u sto godina, a danas je to komercijalna usluga, alat za očuvanje vrste i tehnika koja se koristi u razvoju medicinskih rješenja. I dalje je složeno, skupo i s ograničenim uspjehom, ali više nije egzotika koja se radi samo u velikim institutima.

NASTAVNICI UPOZORAVAJU 'Tableti iz 2018. stoje na hrpi i ne rade. Laptope popravljamo sami, kurikulumi su zastarjeli...'

Najvidljiviji primjer su kućni ljubimci. U SAD-u postoje tvrtke koje nude kloniranje pasa i mačaka, a cijene se kreću oko 50.000 dolara za psa ili mačku, uz višemjesečno čekanje, prema podacima samih pružatelja usluge i veterinarskih izvora. Jasno je da klon nije ‘ista životinja’ u smislu osobnosti, odnosno genetika je ista, ali navike, strahovi i ‘kemija’ s vlasnikom nastaju kroz život. Zato dio stručnjaka i dalje upozorava na etička i welfare pitanja, jer postupak uključuje više embrija, surogat majke i veći broj neuspjelih pokušaja.

Druga velika grana je uzgoj, posebno kod vrijednih grla i sportskih životinja. Ako imate životinju s iznimnim osobinama, kloniranje je način da se taj genetski paket sačuva i ponovi. U praksi se klonovi često koriste kao ‘genetske kopije’ za daljnje parenje, dok potomstvo nastaje normalnom reprodukcijom. Regulatorno, pristupi se razlikuju. Američka FDA je još ranije zaključila da su meso i mlijeko od kloniranih krava, svinja i koza, kao i njihovog potomstva, sigurni za prehranu. U EU se, pak, kloniranje za hranu godinama politčki i etički natezalo, a naglasak je često bio na dobrobiti životinja, ne toliko na sigurnosti hrane.

Treća, možda i najzanimljivija priča je očuvanje prirode. Kloniranje se koristi kako bi se u populaciju vratila genetska raznolikost koja je izgubljena, primjerice kad su sve današnje jedinke potomci vrlo malog broja predaka. Primjer su crnonoge kune u SAD-u: nakon kloniranja prve jedinke 2020., timovi su nastavili rad, a kasnije su došli i novi klonovi, s ciljem da se ‘stare’ gene ponovno uvede u uzgojni program. Slična ideja stoji i iza kloniranja Prževaljskijevog konja, gdje se nastoji vratiti izgubljena varijanta genetike iz davno pohranjenih uzoraka.

I onda dolazi medicina, gdje se pojam ‘kloniranja’ često miješa s genetskim uređivanjem, ali u praksi se tehnike spajaju. Kod razvoja svinjskih organa za transplantacije, znanstvenici najprije uređuju stanice, a zatim se te stanice koriste kako bi se dobile životinje s istim, ciljanim promjenama, što je ključno za ponovljivost i sigurnost. Upravo zato se u zadnje vrijeme sve više govori o kloniranju kao o ‘proizvodnji’ standardiziranih bioloških modela, a manje kao o senzaciji.

Na kraju, vrijedi spomenuti i najrašireniji oblik kloniranja koji rijetko tako zovemo: biljke. Velik dio sadnica u hortikulturi i poljoprivredi nastaje postupcima poput mikropropagacije, gdje se iz malog komadića tkiva dobije velik broj genetski istih biljaka, brzo i u kontroliranim uvjetima. To je ‘tiha’ svakodnevica kloniranja koju već desetljećima koristimo bez velikih rasprava.