FOTO: ATLETIČARKA DANAS SLAVI
Životni skok Blanke. Od srebra na OI do obraćenja na parkingu: Taj govor promijenio mi je život
Blanka Vlašić, hrvatska sportska legenda, slavi 42. rođendan. Njezina priča nadilazi sport: od ozljeda do duhovnog preporoda, pronašla je snagu i mir u vjeri te darovala medalju svetištu
Blanka Vlašić, ime koje je desetljećima bilo sinonim za atletsku izvrsnost i hrvatski ponos, nije samo sportska ikona, već i žena čiji je životni put isprepleten nevjerojatnim uspjesima, bolnim padovima i dubokom duhovnom preobrazbom.
Blanka Vlašić, ime koje je desetljećima bilo sinonim za atletsku izvrsnost i hrvatski ponos, nije samo sportska ikona, već i žena čiji je životni put isprepleten nevjerojatnim uspjesima, bolnim padovima i dubokom duhovnom preobrazbom.
Njezina priča nadilazi sportske arene; to je svjedočanstvo o borbi s vlastitim identitetom, pronalasku vjere u najmračnijim trenucima i spoznaji da najveće pobjede nisu uvijek ovjenčane zlatom.
Od svjetskih rekorda na dohvat ruke do susreta s Bogom na pustom splitskom parkiralištu, život Blanke Vlašić skok je koji i danas inspirira. Danas slavi 42. rođendan.
Rođena u sportskoj obitelji, s ocem desetobojcem Joškom i majkom prvakinjom u skijaškom trčanju Venerom, Blanka je od malih nogu bila predodređena za velike stvari.
Njezin talent za skok u vis bio je očit, a radna etika koju joj je usadio otac pretvorila ga je u globalnu dominaciju. Već sa 16 godina nastupila je na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000., a njezina riznica medalja s najvećih natjecanja jedna je od najimpresivnijih u povijesti atletike:
Olimpijske igre: srebro (Peking 2008.) i bronca (Rio de Janeiro 2016.). Svjetska prvenstva: dva zlata (Osaka 2007., Berlin 2009.) i dva srebra (Daegu 2011., Peking 2015.). Europsko prvenstvo: zlato (Barcelona 2010.). Svjetska dvoranska prvenstva: dva zlata (Valencia 2008., Doha 2010.), srebro (Moskva 2006.) i bronca (Budimpešta 2004.).
S osobnim rekordom od 208 cm, postavljenim na Hanžekovićevu memorijalu 2009., došla je na samo centimetar od svjetskog rekorda i postala druga najbolja visašica svih vremena.
U karijeri je čarobnu granicu od dva metra preskočila više od 160 puta, potvrđujući status jedne od najvećih. Činilo se da je nitko i ništa ne može zaustaviti.
Ipak, iza blještavila medalja i osmijeha na postolju, Blankino tijelo trpjelo je goleme napore. Prvi veliki zdravstveni problem pojavio se 2005. kada je zbog hipertireoze morala na operaciju štitnjače.
Početkom 2012., olimpijske godine, otišla je na operaciju s nadom da će biti spremna za London. No uslijedile su komplikacije i teška infekcija koja je oporavak pretvorila u noćnu moru.
Pravi pakao započeo je 2011. s ozljedom Ahilove tetive i petne kosti. Stisnutih zubi osvojila je srebro na SP-u u Daeguu, no bol je postajala nepodnošljiva.
Olimpijske igre gledala je kod kuće, slomljena i u suzama. Bio je to početak najtežeg razdoblja njezina života.
"Živjela sam u kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh", priznala je kasnije. Bez skakanja, osjećala se bezvrijedno. "Skakanje je bilo moj identitet. Bez uspjeha ne bih se osjećala vrijednom."
Ta praznina i gubitak identiteta gurnuli su je u teško depresivno stanje. Osjećala je strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva disala, povukla se u sebe i pala u očaj.
Nije mogla trenirati, nije mogla ni normalno hodati, a volje za životom bilo je sve manje. Upravo u tom mraku, kada je mislila da je ostala bez svega, počelo se događati nešto neočekivano.
Put prema vjeri počeo je malim, gotovo neprimjetnim znakovima. Prijatelj joj je javio da je za nju zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. Potaknuta time, i sama je počela odlaziti tamo, tražeći čudo za koje je znala da ne može doći od ljudi.
Početkom 2013., njezina tjeskoba dosegla je vrhunac. Nakon jednog treninga, požalila se ocu na pritisak u prsima. Razgovor je čuo njezin stariji brat Marin, koji joj je nakon treninga prišao i rekao da se moli za nju.
Blanka nije znala da je Marin nedavno doživio vlastito obraćenje. Dok su hodali prema automobilima, počeo joj je pričati o Bogu.
"Tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život. I mene cijelu iz korijena", opisala je Blanka taj prijelomni trenutak.
Kako je sama rekla, osjetila je neizmjernu Božju ljubav i prisjetila se svog Spasitelja. Uslijedila su tri dana neprestanog plača, kroz koji je, kako kaže, "isplakala svoj prijašnji život". Nakon toga, prvi put nakon krizme, otišla je na misu, ispovjedila se i pričestila. "Kada sam prvi put primila Isusa, osjećala sam se kao da letim", svjedočila je.
Obraćenje joj je donijelo novi pogled na život, karijeru i vlastitu vrijednost. Shvatila je, kako je rekla za 24sata, da njezina vrijednost ne leži u centimetrima i medaljama, već u činjenici da je "Božje dijete koje je ljubljeno i otkupljeno". Ta spoznaja donijela joj je mir i stabilnost.
Vrhunac njezine nove životne filozofije dogodio se na Olimpijskim igrama u Riju 2016. Ponovno je bila teško ozlijeđena, na natjecanje je otišla praktički bez treninga skokova, primajući injekcije protiv bolova.
Malo tko je vjerovao u nju, a i sama je bila na rubu odustajanja. No, dogodilo se čudo. S preskočenih 197 centimetara, boreći se sa suzama od bolova, osvojila je brončanu medalju.
"Taj dan bila sam mrvica i Bog je od te mrvice uspio napraviti brončanu medalju", emotivno je izjavila. Taj uspjeh doživjela je kao jasan znak Božje milosti.
Ubrzo nakon toga, na hodočašću mladih u Mariji Bistrici, učinila je nešto što je dirnulo cijelu naciju: svoju brončanu medalju iz Rija darovala je svetištu Majke Božje Bistričke, predajući simbol svog najvećeg sportskog odricanja onome tko joj je, kako vjeruje, dao snagu za taj podvig.
Iako se godinama borila za povratak, njezino tijelo više nije moglo izdržati napore vrhunskog sporta. U veljači 2021. službeno je objavila kraj karijere.
Time je završena jedna od najblistavijih sportskih priča Hrvatske, ali je započelo novo poglavlje za ženu koja je na vrhuncu slave pronašla nešto vrjednije od svih rekorda: duboki unutarnji mir.
