Tuđman zaplakao za Draženom i zatim se vratio u Hrvatsku...

Bio je suhi lipanj u Pekingu. Ljepljiv i s nekom azijskom prašinom u zraku. A Franjo Tuđman je izgledao kao da ga se to sve ne tiče. Uredno odijelo, u windsorski čvor stegnuta kravata, svaka vlas na svome mjestu.

Državni i predsjednički posjet Narodnoj Republici Kini, u lipnju 1993., bio mi je prvi takav, veliki, novinarski zadatak. Iskreno, još ni danas nemam pojma što je bilo Mirku Bolfeku, mom tadašnjem glavnom uredniku, da me pošalje s Tuđmanom u Kinu.

Ali, nisam ništa zeznuo. A bio sam siguran da nešto hoću. 

Kinezi su složili impresivan program za Tuđmana. Ono, stvarno ozbiljan. Jang Ze Min držao je Franju kao svog rođenog. Svečani doček je bio...uf, kad je naša himna zasvirala na Tien an Menu, uz počasne plotune i mimohod neviđeno uigrane kineske vojske.

Hrvatska, prava sila.

A dirne to čovjeka iz male države koja je trećinom bila okupirana, u ratu, i koja se gušila u desecima tisuća nesretnih izbjeglica. 

Sjećam se i tog sedmog lipnja. Tuđman i delegacija su imali dogovorenu presicu. Bilo je dosta stranih novinara koji su, eto, najviše pitali o sukobima Bošnjaka i Hrvata u BiH.

Za dosege sino-hrvatskog prijateljstva nitko nije htio ni čuti. A kamoli pitati.To je Tuđmana neviđeno nerviralo. Dodala se na to i bitna prevoditeljica (supruga nekog našeg diplomate iz ambasade u Pekingu) koja se, što od stresa što od nervoze, totalno pogubila.

Tuđman je jedno govorio, ona je prevodila na engleski nešto sasvim drugo. Mate Granić je uskakao, kao spasitelj, s nekim manjim ispravcima, ali katastrofa je bila ozbiljna.

Nije ni prošlo 15 minuta kad je naš netko, između Tuđmanova iznuđenog odgovora i nesuvislog prijevoda izbezumljene supruge hrvatskog diplomata, ispod glasa izustio: Poginuo je Dražen! 

‘Koji Dražen’, drmali su ga za rukav čekajući odgovor. ‘Petrović. Prometna. U Njemačkoj’, odgovorio je ispod glasa dok se Tuđman, s ozbiljnim grčem na licu, dizao sa stola završavajući presicu koju smo mogli slobodno opisati kao ‘nesretan događaj’. Pa onda još i ovo.

Ne mogu točno reći kada je Tuđman doznao za Draženovu smrt. Netom prije presice ili kad je bijesan s njom naprasno završio.

Nekoliko sati kasnije, u povjerenju i ispod glasa, jedan član delegacije je rekao: ‘Tuđman je zaplakao za Draženom. Jako ga je pogodilo. Vraća se u Hrvatsku’.

Meni je izgledalo da je plakao odmah nakon presice. Dok je ulazio u crni Mercedes…