U veljači ove godine obilježena je 70. obljetnica Rukometnog kluba Bjelovar. Tadašnji Omladinski rukometni klub "Partizan" osnovan je 26. veljače 1955. i ubrzo je postao najbolji klub u bivšoj Jugoslaviji. U prvih 25 godina postojanja Bjelovar je osvojio devet naslova državnog prvaka i tri nacionalna kupa, čime je zauvijek upisan među velikane europskog rukometa. Snaga tog naraštaja bila je prepoznata i izvan granica zemlje: bjelovarski rukometaši postali su prvi sportski kolektiv tadašnje države koji je osvojio naslov prvaka Europe. Uz to su još dva puta igrali u finalu i tri puta stizali do polufinala najelitnijeg klupskog natjecanja.

U povodu otvaranja izložbe "Kesizupci" u Bjelovaru i velike obljetnice novinar Željko Rukavina, jedan od svjedoka tog vremena, u seriji članaka za 24sata podsjeća na zlatno doba kluba, razdoblje kada je Bjelovar bio strah i trepet najboljim europskim momčadima, simbol borbenosti, zajedništva i sportskog ponosa grada. Nažalost, nakon tih povijesnih uspjeha klub, koji danas nosi ime Rukometni klub Bjelovar, zapao je u rezultatsku krizu i trenutačno se natječe u drugom rangu domaćeg prvenstva. No sjećanje na one slavne dane i dalje živi, kao trajni podsjetnik na vrijeme kad je Bjelovar disao: rukometom.

46

Odlazak neponovljive generacije 

Rekord stoji i danas: 14 golova Albina Vidovića (1943–2018) u finalu Kupa šampiona

Stisak ruke vrijedan medalje. Bjelovar tih godina. Tribine su bile pune, a rukometni junaci grada poznati po imenu i potezu. Nakon utakmica, priče su se selile u kavane, gdje je poneki susret vrijedio koliko i pobjeda na terenu. Jedna takva večer dogodila se u ljeto 1977. u baru hotela Central.

Za stolom smo sjedili s Albinom Vidovićem kada nam se pridružio njegov suigrač Josip Pećina – Ćiro, domaćin reprezentaciji Sovjetskog Saveza na Trofeju Jugoslavije, održanom u Bjelovaru.

Ubrzo su ušli i „Rusi“ – svjetski prvaci, moćni i stameni, predvođeni trenerom Anatolijem Jevtušenkom, koji je uz reprezentaciju vodio i najjači sovjetski klub MAI iz Moskve. Nakon večere spustili su se u podrum hotela na piće.

Šapat i osmijeh

U polumraku bara Jevtušenko je ugledao Albina. Osmijeh mu je razdvojio lice, podigao je ruku i glasno pozvao:

– Albin!

Albin se nagnuo prema meni i tiho rekao:

– Sad će me, kad sjedne, pipati za mišiće.

Točno tako je i bilo. Jevtušenko je sjeo, primio ga za ruke i rekao:

– Zdravstvuj, silezni človek! („Zdravo, snažni čovječe!“)

Sjećanje iz Dortmunda

Taj stisak ruke bio je više od prijateljskog pozdrava. Jevtušenko je pamtio finale Kupa šampiona 1973. u dortmundskoj Westfalenhalle, gdje je njegov MAI pobijedio oslabljeni ORK Partizan 26:23 (13:14). Ono što ga je osvojilo bila je Albinova igra – sam, bez nekoliko ključnih suigrača, zabio je 14 golova protiv ekipe koja je simbol fizičke nadmoći u rukometnom svijetu. Taj rekord traje gotovo pola stoljeća.

Četiri godine kasnije, u tišini hotelskog podruma, Jevtušenko je na svoj tipično ruski način – stiskom ruke i dodirom mišića – odao priznanje koje vrijedi više od medalje.  Snaga izvan terena

Epitet “silezni” uz ime Albina Vidovića nikada nije bio slučajan. 

Pred Olimpijske igre u Münchenu 1972. u beogradskom Košutnjaku provedena su testiranja svih jugoslavenskih kandidata za odlazak na Igre. Na ispitivanju fizičke snage, među stotinama sportaša iz raznih disciplina, upravo je Vidović ostvario najbolji rezultat. Njegova je moć bila tolika da je prilikom testa doslovno izvukao ručke iz zida uređaja kojim se mjerila izdržljivost. Nitko prije njega to nije uspio – detalj koji najbolje svjedoči koliko je doista bio snažan.

Željko Seleš: „Vidio sam sve velikane rukometa i mogu reći ovo: da je Albin trenirao kao Horvat, bio bi igrač kakvog rukometni svijet još nije vidio. Ali, on je radio po svome, on je rekao da se neće mijenjati, da će ostati takav kakav je, i tako je bilo. Tu se ništa nije moglo promijeniti.“

Na komemorativnom skupu od njega se dirljivim riječima oprostio trener Željko Seleš:

„Albine, hvala ti za sve što si napravio, a napravio si nemjerljivo. Bio si najiskreniji igrač kojeg sam poznavao i zato su te mnogi iskorištavali. Nisi se nikada na nikoga izvlačio, uvijek si štitio slabije i bio na strani istine. Bio si sila koju nitko nije mogao zaustaviti. Imao si snagu kakvu rijetko tko posjeduje i to su svi respektirali“, rekao je Seleš, glasom na rubu plača. 

Izbor iz inozemnih medija

Bio je igrački pošten, čudljiv i vrlo - osjetljiv. Svi su ga se bojali, i Rusi, Zapadni i Istočni Nijemci, i Bosanci i Balkanci i Šveđani i ostali Skandinavci..Nitko od tih jakih i velikih nije se volio nači oči u oči s Vidovićem. 

Rekordnih 14 golova Albina Vidovića iz finala 1973. godine, nitko nije nadmašio | Foto: Miro Pacas/privatni album

Hrvoje Horvat Cveba – u prvenstvenoj utakmici zabio 25 golova

Hrvoje Horvat Cveba bio je rasan strijelac i sjajan obrambeni igrač, jedan od onih sportaša koji obilježe cijelu epohu. Nije stoga čudno da je s 231 nastupom za reprezentaciju Jugoslavije ostao rekorder.

U obrani je jednako uspješno igrao na prednjem mjestu u zoni 3-2-1, kao i u sustavu 5-1. Iako je briljirao u defenzivi, još je poznatiji bio kao vrstan strijelac zahvaljujući nevjerojatnom odrazu i moćnom skok-šutu. 

U 18 sezona, koliko je proveo u matičnom klubu u Bjelovaru, čak sedam puta ponio je naslov najboljeg strijelca jugoslavenske lige. Horvat je u sezoni 1975./76. postigao 314 golova u 26 utakmica, što je u prosjeku 12,7 pogodaka po susretu. Te sezone u utakmici protiv Borca iz Uroševca zatresao je protivničku mrežu čak 25 puta. Za Partizan je odigrao 882 utakmice. Nakon Partizana karijeru je nastavio u Njemačkoj, gdje je završio igrački i započeo trenerski put. Njegov trag u rukometu ostaje neizbrisiv, kao i sjećanje na jednog od najvećih bjelovarskih rukometaša.

 
Povijesni finali Partizana: Svjedočanstva o Parizu i Dortmundu

Rukometna povijest Bjelovara i Partizana zauvijek je obilježena uspjesima i gorčinom finala Kupa šampiona u Parizu i Dortmundu. I dok statistike bilježe rezultate, priče igrača otkrivaju ljudsku stranu tih događaja – entuzijazam, prijateljstvo, borbu i nerijetko nepravdu. Donosimo svjedočanstva četvorice velikana koji su svjedočili tim povijesnim trenucima iz prve ruke.

Marijan Jakšeković – Jakša: „Dortmund je bio san snova“

Marijan Jakšeković – Jakša prisjetio se kako je odlazak u Pariz 1962. bio nestvaran doživljaj za sve igrače i vodstvo kluba.

„Posjetili smo Eiffelov toranj, ali za druge znamenitosti nismo imali novca za ulaz“, prisjeća se Jakša.

O samoj utakmici rekao je da su poraženi zbog pristranog suđenja, ali i vlastitog neiskustva. Posebno je istaknuo kako u Bjelovaru tada nije postojala dvorana u kojoj su mogli trenirati.

„Trenirali smo u Maloj Sokolani koja je s pravom nosila naziv mala. Bila je široka svega šest metara, pa smo igrali tri protiv tri. U takvim uvjetima nismo se mogli uigrati za veliko finale. U toj dvorani, koja je bila na mjestu današnje Pošte preko puta Pravoslavne crkve, nije bilo ni vode, pa smo nakon treninga na tuširanje išli u Veliku Sokolanu. Doista smo radili u skromnim uvjetima“, govori Jakša.

Svoju prvu utakmicu za Partizan odigrao je 1959. u Banjoj Luci, koju je Borac dobio 19:14, a zadnju u Dortmundu, gdje je njegova momčad pobijedila 19:14 i postala europski prvak.

„Dortmund je san snova. Nitko nam nije davao velike šanse, ali vjerovali smo u svoju snagu i uspjeli u onome što nijedna momčad iz Jugoslavije nije napravila – postali smo europski prvaci“, prisjetio se Jakša, koji je sa svojih 197 centimetara bio gotovo neprelazan u obrani Partizana.

Posljednji razgovor s Albinom Vidovićem

Prisjetimo se i zadnjeg razgovora s Albinom Vidovićem, mjesec dana prije njegove smrti u ožujku 2018.

„Došao sam mu čestitati rođendan i tada smo, kao i uvijek, poveli razgovor o rukometu. Pitao sam ga, kao jedinog igrača koji je igrao u sva tri finala Kupa šampiona – Pariz 1962. i dva u Dortmundu – što je nedostajalo da pobijede u Parizu i protiv Rusa ’73. Pogledao me, na trenutak zašutio i potom tihim glasom rekao:

‘Prije svih, nedostajao mi je Babura. Sva prvenstva, sve kupove i olimpijsko zlato dao bih za njegov život. Ti najbolje znaš koliko sam ga volio. Bio je igrač pred kojim je bila sjajna karijera, a iznad svega velika dobričina i prijatelj.’

Nakon toga nastao je tajac. Prošla je barem minuta kad je dodao:

‘Da je igrao Cveba, sigurno bismo ih dobili, jer smo i bez te trojice (Cveba, Jakša i Babura) Ruse imali na konopcima.’
To je bio naš posljednji susret, koji mi je ostao duboko urezan u sjećanje i podsjetio me još jednom na pokojnog Baburu – mog najboljeg prijatelja iz školskih klupa.“

Hrvoje Horvat – Cveba: „Jedno finale gledao sam iz publike, drugo igrao, treće na TV-u u vojarni“

Hrvoje Horvat – Cveba, 231-putni reprezentativac Jugoslavije i kapetan zlatne olimpijske reprezentacije iz 1972. I danas nakon proteka toliko godina je uvjeren kako je Partizan u finalima protiv Frisch Aufa u Parizu i moskovskog MAI-a u Dortmundu bio zakinut.

„U Parizu sam bio s momčadi, ali nisam bio u sastavu. Švicarski sudac nas je teško oštetio. Da nije bio naklonjen Frisch Aufu iz Göppingena, mi bismo bili prvaci. Pariška publika je nakon utakmice zasula parket predmetima, zvižducima i negodovanjem te jasno dala do znanja tko je trebao uzeti pehar“, prisjeća se Cveba.

Cveba: „Seleš prodao treneru Gummersbacha rog pod svijeću“

Osvajanje Kupa šampiona u Dortmundu i olimpijsko zlato naziva krunom karijere, a zasluge pripisuje treneru Selešu:

„Odveo nas je na malu turneju po Njemačkoj prije finala da se naviknemo na parket i dvorane. Odigrali smo par prijateljskih utakmica. Nekoliko dana prije finala igrali smo protiv momčadi koja je ušla u saveznu ligu. Na tu utakmicu je došla kompletna momčad Gummersbacha, predvođena trenerom Đorđem Vučinićem. Sjeli su u treći ili četvrti red. Seleš je ispremiješao momčad tako da smo izgledali kao skupina skupljena s brda i dola. Naši protivnici u finalu sprdali su se s nama iz gledališta. Smijali se i dobacivali. To je po meni bila najveća greška njihova trenera i najveća pobjeda Seleša, jer su nas podcijenili.“

Cveba dodaje: „Pod dojmom prijateljske utakmice koju su gledali, ušli su u finale prepotentno. Kad tako uđeš u utakmicu, to je veliki problem, jer u glavi ne postoji prekidač kojim ćeš promijeniti pristup. Mi smo ih svojom igrom šokirali, na što nisu bili spremni. To ih je skupo koštalo.“

Što se tiče finala protiv Rusa godinu dana kasnije, Cveba ga je pratio preko TV ekrana u vojarni u Zagrebu, gdje je služio vojni rok:

„Uz sve molbe, pisma uprave kluba Generalštabu JNA i samom Titu, nisam dobio dozvolu da pomognem momčadi. JNA nam je uzela titulu i dodijelila je Rusima. Da sam igrao samo obranu, čak i bez mene u napadu pobijedili bismo. Albin je odigrao fenomenalnu utakmicu i zabio 14 golova momčadi iz Moskve, to je ustvari bila reprezentacija Sovjetskog Saveza".

„Od tri finala jedno (Pariz) sam gledao iz publike, drugo – pobjedničko – igrao, a treće sam pratio u preko TV ekrana u vojarni“, zaključuje Cveba.

Miroslav Pribanić – Raban: „Kruna karijere - JNA, je pehar dala Rusima“

Miroslav Pribanić – Raban nastupio je u dva finala Kupa šampiona u Dortmundu kao kapetan predvodio momčadi. Godine 1972. s Partizanom je postao prvak Europe, a godinu dana kasnije su pokleknuli protiv Rusa.

„Uz olimpijsko zlato, to je kruna moje karijere“, kaže Raban. Srebrni pehar tada je na godinu dana stigao u Bjelovar. No, poraz od moskovskog MAI-a i danas mu je gorak u sjećanju: 

„Možemo zahvaliti vojnim vlastima bivše države što nisu pustile Cvebu, i tako pehar pobjednika dali Rusima. Da je on igrao, obranili bismo naslov prvaka Europe.“ Posebno emotivno prisjetio se prerane smrti suigrača Babure:

„Bio je na putu da postane veliki igrač. I s njim bismo dobili Ruse.“