Otišao je moj Ante, plavokosi dječak iz Plinarske: 'Isprike su za gubitnike, ja to ne želim biti'

Kad mi je u četvrtak rano ujutro na telefon stigla poruka s pitanjem je li istina da je umro Ante Grgurević (50), ostao sam bez teksta. Bio sam uvjeren da to nije moguće, da je u pitanju neka zabuna, ali uskoro je stigla i potvrda, a s njom i šok i nevjerica. Nemoguće... Ante? Grga? Superman? Gromada od čovjeka, stina, sinonim za snagu, trening, zdrav i sportski život... Dugo mi je trebalo da se oporavim od šoka, a onda su mi se malo pomalo počele vrtjeti slike u glavi.

Vratile su me na početak 1990. kada je plavokosi dječak s ekipom iz Plinarske ulice došao u malu Dalvinovu dvoranu na Zapadnoj obali i pristojno me upitao može li se upisati na košarku... Naravno, mjesta je u Dalvinu uvijek bilo za sve koji su htjeli trenirati, pa tako i za malog Antu koji se prije košarke oprobao u nogometu, u Lavčeviću i Hajduku, nakon toga i u vaterpolu, karate je trenirao skupa s bratom... 

Bio je krupniji i jači od vršnjaka i vrlo brzo se nametnuo kao tihi lider, onaj koji vodi primjerom. Ako je trebalo istrčati pet 'kamikaza', Ante ih je redovito istrčao svih pet, svaki put do crte. Ako je trebalo napraviti 20 sklekova, on ih je napravio 20, i to na šakama, a usput je pazio da se nitko ne šverca. Isto je bilo i s trbušnjacima, ubačenim bacanjima, tricama... Uvijek prvi, uvijek maksimalno ozbiljan. Mogao sam slobodno otići iz dvorane, zadatak bi svi odradili do kraja. I nije to bila zasluga ni kluba, ni trenera, ni suigrača..., Ante je jednostavno bio takav, ozbiljan i maksimalno pošten. I to ga je krasilo kroz cijelu karijeru, kao igrača i kao čovjeka... I zato je i postigao sve što je postigao. Radio je više od ostalih i svima dokazao da limiti postoje samo u glavama.

Zagreb: Prva polufinalna utakmica PH, KK Cedevita - KK Split | Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Antu sam prije 36 godina dočekao u dvorani s velikom radošću, kao i svakog mladog igrača koji je poželio trenirati, a sada se od njega opraštam s velikom tugom u srcu. Najgore što se roditelju može dogoditi je da na posljednji počinak isprati svoje dijete, ali teško je i treneru ispratiti svog nekadašnjeg igrača...

Prebirući po uspomenama sjetio sam se njegovih početaka, prvih utakmica i prvih koševa, kako se uvijek gurao u reket i kupio sve odbijene lopte. Nakon par godina dočekao sam ga u seniorskoj svlačionici Dalvina, već je dizao 140 kg u bench pressu i bilo ga je nemoguće izgurati iz reketa. Sjećam se anegdote kad ga je Zmago Sagadin na prvom treningu Splita stavio među bekove ne vjerujući da sa svojih 195 cm igra 'četvorku'. Sjećam se kako sam protrnuo kad mu je kliznula ruka s obruča nakon jednog zakucavanja pa je s velike visine pao na vrat i leđa, kako je uvijek pazio da se mokri parket obriše da se netko ne posklizne..., dvostrukog europskog ogleda s Partizanom, nezaboravne Suproleague i dresa kojeg je 'treneru za uspomenu' poklonio, prvog velikog intervjua za Magazin Košarku i fotografiranja ispred Grgura Ninskog. Planirano je bilo snimanje Vujčića, Žižića, Poljaka i njega u opremi specijalaca, ali policija baš i nije imala razumijevanja... Sjećam se transparenta "Grga poludi", bezbrojnih skokova, važnih koševa i beskrajnog poštovanja. Uzajamnoga... Koliko mu je samo trebalo da s "vi" i "treneru" pređemo na "ti"...

Sjećam se kad je prelomio odluku da se povuče u igračku mirovinu riječima:

- Ne mogu više, duže mi traje priprema i zagrijavanje za utakmicu nego što sam na terenu. Dosta je bilo, povlačim se...

Foto: Privatni album

Na svu sreću ostao je na Gripama, kao pravi vojnik kluba često je krpao rupe, kontra logici podmetao je leđa i priskakao upomoć, u omladinsku školu, kadete, juniore, postao je pomoćni, na koncu i glavni trener kojeg sam dočekao na njegovoj prvoj press konferenciji...  

Često smo se sretali, uglavnom na Gripama gdje sam redovito na kavi, a on na treninzima. I uvijek bi upitao za zdravlje, vozim li biciklu i kako su mi leđa, kako su mi supruga i kći, ide li joj fakultet... Antu će mnogi pamtiti kao beskompromisnog borca pod obučima, a ja kao krasnog i pristojnog momka iz skromne obitelji. Momka koji je nakratko napravio korak unatrag u karijeri kako bi bio uz bolesnog oca, koji je brinuo o majci koja ga je redovito gledala na Gripama, uvijek s istog mjesta nasuprot domaćoj klupi, kasnije u društvu njegove supruge, sinova... 

U zadnje vrijeme posvetio se radu s mladima koje je trenirao i učio, ne samo košarkaškim vještinama nego i ljubavi prema klubu, predanom radu,  pristojnosti, poštovanju... Učio ih je onome što je i sam bio, sportaš od glave do pete, i to je najvrjednije čemu ih je mogao naučiti...Kažu da Bog najprije sebi uzima najbolje, Ante je valjda najbolja potvrda da bi doista tako i moglo biti. Bilo je daleko boljih košarkaša od njega, ali teško da je bilo boljih osoba. Zato su brojne oproštajne poruke i sućuti koje stižu ovih dana pune hvale i poštovanja, kako navijača i njegovih suigrača, tako i od suparnika. 

Foto: Privatni album

Neko ga je u šali nazvao "Splitski Barkley", želeći valjda naglasiti njegovu srčanosti, veliki broj skokova i uhvaćenih lopti unatoč tome što je visinom bio bek a ne centar. Nije mu taj nadimak bio baš drag, a nije mu ni pristajao jer Barkley je bio prznica, znao se posvađati i potući, a  Ante je bio sve samo to ne. Bio je beskompromisan borac na terenu, ali i oličenje sportaša koji poštuje svakog suparnika i koji prvi pruža ruku nakon utakmice. Kad bolje promislim, u ovih 36 godina koliko sam ga poznavao ne sjećam se da sam ikad čuo neku ružnu riječ na njegov račun. I to najviše govori o tome kakav je bio. Skroman, pošten, pristojan i vrijedan, sportaš od glave do pete u punom smislu te riječi...

Adio, dragi moj Ante i počivaj u miru...  

Citati iz intervjua koji je Ante Grgurević dao za Magazin Košarka 2003.:

- Na utakmicama Dalvina okupilo bi se po 1000-1500 gledatelja predvođenih Torcidom. Stvarali su sjajnu atmosferu, ali na žalost sponzori nisu imali sluha. S malo boljim pristupom i pokojim pojačanjem mogli smo se boriti za sredinu tablice. Klub se na kraju ugasio i to mi je jako žao. Bila je to zdrava sredina. Kasnije sam prešao u Split, a ogromna je razlika igrati u Dalvinu i Splitu. Veća je odgovornost, pritisak, svi žele pobijediti veliki klub. No zato sam kao igrač imao više prigode za napredovanje. Bila je to sjajna generacija u kojoj su igrali i Visković, Mamić, Rimarčuk, Dedić, Punda, dok su Miličić i Prkačin bili priključeni prvoj momčadi. 

- Ja sam 24 sata dnevno u košarci. Ne mislim samo na treninge nego i pripremu, odmor, prehranu. Sve je to sastavni su dio onoga što se u 40 minuta pokaže na parketu. Neprospavana noć, čašica alkohola, cigareta ili nešto slično, prije ili kasnije uzet će svoj danak. No ukoliko pošteno odrađuješ svoje obaveze, to će ti se kad tad vratiti. Sve što sam postigao plod je krvavog i napornog rada. Nikome ne priznajem da je bolji dok to ne pokaže na terenu. A kad izgubimo, prvi ću pružiti ruku protivniku i čestitati. Nema izgovora kako smo mladi i kako ćemo biti prava momčad kroz koju sezonu... Isprike su za gubitnike, a ja ne želim biti gubitnik.

- Nikad nisam imao idola u pravom smislu riječi. No gledao sam sve velike igrače i pokušao skinuti neke poteze koji su njihova karakteristika. Cijenio sam Dražena Petrovića zbog toga koliko radi i što je sve u stanju napraviti za uspjeh momčadi. Volio sam gledati i igrače Splita Rađu, Kukoča... koji su sada svjetske zvijezde. Svaki od njih ima puno toga što bi jedan mladi igrač mogao kopirati. Treba poštovati one koji su bili prije i koji su postavili temelje kluba i reprezentacije, da bi nama sada bilo lakše.

- Moj najdraži, najljepši i najmirniji cimer je Vujčić. A zašto, to znamo samo on i ja. Idol momčadi Splita je boćar Dinko Beaković. Na kraju gotovo svakog treninga opuštamo se šutirajući sa centra. U pravilu je najprecizniji Srđan Subotić, koji je prije šuta odnedavno počeo izvikivati Dinkoooo. Na kraju smo shvatili o čemu se radi pa su i ostali počeli izvikivati Beakovićevo ime. Čak i naši Amerikanci Land i Rencher znaju za njega. Lijepo bi bilo da ga i upoznamo, jer je učinio čudo u sportu koji je malo poznat.