M. Jozić o U-20 reprezentaciji: Naljutili su me jer nisu momčad

Mirko Jozić, trener koji je 1987. bio svjetski prvak s tadašnjom jugoslavenskom reprezentacijom do 20 godina drži da je na svjetskoj smotri u Turskoj mlada hrvatska momčad opravdala dolazak i kvalitetu, no isto tako misli da se moglo i više.

- Mi uvijek idemo s preambicioznim željama. Uvijek mislimo da smo tu da budemo najbolji, treba biti skromniji. Znali smo da ovoj generaciji na prvenstvu nedostaje četiri do pet igrača, i to najboljih. Da su ti igrači nastupili, momčad bi dobila i autoritet i dimenziju. I lakše se moglo među osam, pa i dalje.

No i u ovakvom su sastavu imali veliku priliku da odu daleko.

- Ova generacija je dobra, da je prošla među osam poraslo bi joj samopouzdanje i ubuduće bi se autoritativnije predstavljala. Zato je šteta što se nije otišlo dalje. Generacija bi tako potvrdila samu sebe. Sve u svemu dolazak na velike manifestacije je uvijek uspjeh.

Na pitanje da li se moglo više da u momčadi nije bilo previše sebičnosti, trener i pedagog Jozić odgovara...

- Ova momčad ima iza sebe dobar broj utakmica i za pretpostavljati je da je uigrana. Ono što sam vidio malo me naljutilo, reprezentacija nije imala momčadsku igru, a dugo je zajedno. Gdje su nastali ti poremećaji? Ako individualac igra iznad koleketiva, onda ga makni. Ako pojedinac koristi reprezentaciju kao mjesto za isticanje onda mu tu nije mjesto. Pritom to ne znači da treba gušiti individualnu vrijednost. Uzmite za primjer Messija. On ne zlorabi igru da bi bio veći Messi. Svaki igrač mora svoju kvalitetu staviti na svetinju, a to je momčad. Pojednostavljeno, momčad je oltar, a sveci su okolo.

Koje je rješenje u otklanjanju sebičnosti u momčadi?

- Tu autoritet trenera i svih ostalih mora doći do izražaja. Mnogi me ovih dana pitaju za usporedbe s generacijom iz 1987. godine. Tvrdim da je ta momčad imala karakter i zajedništvo na terenu, ali je imala i individualna prava. Ja sam im govorio da se do 30 metara od gola moraju poštovati pravila igre. A tek bliže golu se moraju tražiti rješenja koja su najbolja. Nekad je dribling najbolji, nekad pas, nekad udarac... To su finese koje struka mora znati i naučiti igrača. Onaj tko ne poštuje taj kriterij ne pripada momčadi. Često igrač napravi potez više i bezrazložno ga optužimo. No mi koji ne igramo, vidimo širinu, on tamo na terenu ne vidi. Ako netko stalno radi jedno te isto, to je druga priča.

Ima li u ovoj  generaciji sa svjetske smotre u Turskoj materijala za A reprezentaciju?

- Rekoh vam, da bi ova generacija imala  autoritet morala je dati ipak više, da se ne zanosimo. Iz ove momčad, nekompletne, iz Turske, bit će igrača za A vrstu, ali ih ne očekujem previše. No kad spojimo ove koji nisu bili tamo, a riječ je o Jedvaju, Haliloviću, Kovačiću i Radoševiću bit će ih dosta. Vidite da najbolji nisu ni bili u Turskoj. Sjećam se tog Čilea 1987. Ja sam tamo imao igrače koji su bili i po godinu, godinu i pol mlađi od ostalih. I s većinom od tih igrača ja sam bio od njihove 13. godine po kampovima, govorim o hrvatskim igračima. Ovi ostali koji su došli u reprezentaciju koja je nastupila u Čileu bili su tu da popune momčad. Prosinečki, Boban, Šuker su imali pravo improvizirati, pokojni Pavličić, Janković, Petrić su bili tu da pomognu. Zato je ta generacija iz 1987. neusporediva s bilo kojom mladom generacijom, pa i ovom. Zato ju je i Fifa proglasila najboljom generacijom svjetskih prvenstava do 20 godina. Pa skoro svi njeni igrači kasnije su postali seniorski reprezentativci!