Janica: Gdje je Pjegica, pitali su. Nikad baš nisam voljela skijati

Hrvatska sportska legenda Janica Kostelić (43) prisjetila se bogate skijaške karijere u emisiji (Ne)uspjeh prvaka sa Slavenom Bilićem gdje je otkrila mnoge dogodovštine i anegdote na putu do tri velika Kristalna globusa u Svjetskom kupu, sedam malih, četiri zlata i dva srebra s Olimpijskih igara, pet zlata sa svjetskih prvenstava i niz drugih ostvarenja.

PARTNERI SNJEŽNE KRALJICE FOTO Sve ljubavi Janice Kostelić. Od romanse s nogometašem do ronioca kojeg skriva od javnosti

Na pitanje bivšeg igrača i izbornika "vatrenih" je li se dvoumila oko izbora skijanja kao sporta prisjetila se djetinjstva.

- Ja sam bila jedno sasvim obično dijete koje se bavilo sportom jedino u osnovnoj školi. Ja sam se naučila skijati s tri godine, ali nikad zapravo nisam voljela skijati jer mi je uvijek bilo hladno i što je bilo užasno puno opreme. A ja, onako... I poslije u karijeri me to slijedilo, haha, što tu silnu opremu moraš stalno nositi sa sobom. Ali u početku nisam voljela skijanje. Dok smo išli na obiteljska skijanja, nalazila sam načine kako da možda ne odem skijati taj dan, možda sanjkati. Brat je bio u klubu u Zagrebu i poslije, kako je tata bio rukometni trener u Sloveniji, u Celju, onda smo tamo jedne godine bili, brat je bio u skijaškom klubu Celje. Ja se i dalje nisam bavila, osim tjelesnog u školi, nikakvim sportom.

ARHIVA - FIS Svjetski skijaški kup, ženski veleslalom, Janica Kostelić završila šesta, 28.12.2005. | Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL

- Poslije, kad smo se vratili u Zagreb, to je bio treći razred osnovne škole, počela sam rukomet igrati jer su i mama i tata igrali rukomet. Rekli su da sam bila OK, da sam se dobro snalazila. Međutim meni su smetale neke druge stvari koje se tiču timskog sporta, koje mi u tom trenutku nisu nikako zvučale logično. Ti kao trener iz nogometa (govori Biliću, op.a.) to znaš, govoriš igračima neku akciju koja se zove XY, nebitno. I mi igramo tu akciju, recimo, i u jednom trenutku primijetim da mi se gol otvorio, to jest da mogu pucati. Prekidam akciju i pucam na gol i zabijam gol. I trener se počne na mene ljutiti zašto nisam završila akciju. I onda pitam: "Čekaj, je li cilj zabiti gol ili završiti akciju?". To je bio trening, trenirali smo da odigramo akciju kakva bi trebala biti do kraja. Ili, golmanica kaže: "Joj, nemoj tako jako pucati". Ili sudac. Ja ne mogu suce, razumiješ me, ja ne znam kako vi to. Ali meni to, kad krivo dosudi, ja... (Bilić se smije) Ali ne možeš mu objasniti. I uzalud ti, koliko god se trudio, da ti njemu objasniš, ne možeš. Nije mi jednostavno fer.

POGLEDAJTE GALERIJU: Doček Janice 2002.

20

- A skijati sam počela tako da je brat bio na kondicijskim pripremama na Bjelolasici sa svojim ski-klubom. Bili su ljetni praznici, nisam imala pametnijeg posla, nisam imala ništa raditi. Išla sam s njima na Bjelolasicu, upoznala tu skijašku ekipu, sprijateljili smo se i to. Čak sam razbila bradu jer smo se nešto naguravali, zezali tko će u hladni bazen skočiti. Bili smo jako dobri i "skompali" smo se. Onda je došla škola, jesen, Ivica je išao na prvo skijanje na Kaprun u Austriji s klubom. Oni su pitali "gdje je Pjegica?". Tad sam imala dosta pjegica i tako su me zvali. Gdje je Pjegica, gdje je Pjegica i, ajde, idem tamo. Nisam stvarno imala pojma o skijanju, stavili su me u grupu sa svom tom djecom koja skijaju najnormalnije. Padala sam, padala i padala. Tata se isto bio uključio u skijanje, s Ivicom je radio. Ništa, bolje škola i rukomet, mislio je, bilo je ideja da igram tenis, ali to nije zaživjelo. Tad sam imala 10 godina. I jedan trener, dr. Ivo Drinković, predsjednik kluba, rekao je: "Ajde, mala, odi ti sa mnom skijati, pusti njih" i tako sam brzo pohvatala neke stvari. Doslovno nakon mjesec dana sam išla na natjecanja sa svima njima i otišlo mi je išlo nekako, haha. I tako je to sve krenulo.