Igrati i živjeti uz Dražu bio je i privilegij i velika sreća

Uza zvukove “Tišine” na zagrebačkom groblju Mirogoj, na posljednji počinak oko tisuću ljudi ispratilo je Dražana Jerkovića. Jednan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena pokopan je u lijesu s Dinamovom zastavom i hrvatskim grbom. Bile su to njegove dvije najveće nogometne ljubavi. U spomen na Dražu najčešće se mogla čuti riječ “principijelan”.
Nesavitljiv u svojim stavovima nikome nije popustio ni za milimetar. I to je jedan od razloga zašto je na njegovu ispraćaju bilo toliko ljudi. Iako Veliki Dražan s nekima od njih zbog svojih čvrstih stavova nikad ne bi sjeo za stol.
- Najveći su uvijek najveći, pa i u životu. Draža je uvijek bio svoj, a samo su najveći uvijek svoji. To je veliko zadovoljstvo, ali i najviše košta. Draža je to najbolje osjetio - Milan Bandić.
Jerkovića su došli ispratiti gotovo svi koji nešto znače u današnjem hrvatskom nogometu.
Prvog izbornika došli su pozdraviti njegovi nasljednici, odnosno većina njih. Bili su na Mirogoju Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar. Na ispraćaju možda i najvećeg hrvatskog centarfora bili su i dvojica koji su mu uz bok: Josip Skoblar i Davor Šuker. Dražini suigrači iz Dinama nisu mogli zaustaviti suze, a na Mirogoju su bili i Stojko Vranković, Biserka Petrović, Zlatko Mateša, Zvonimir Boban, Ilija Lončarević, Zoran Gobac...

'BIO JE USPRAVAN KAO KATEDRALA'
U Dinamovu plavom salonu održana je komemoracija za najveću “plavu devetku” Dražana Jerkovića, preminulog u 72. godini.
- Često sam svjedočio kad su mu nudili laskave titule. On bi samo odgovorio: 'Može, ali bez mene’. Zbog svoje principijelnosti, odbio je mjesto počasnog predsjednika Dinama - rekao je kroničar hrvatskog nogometa Fredi Kramer.
- U zadnjim razgovorima s njim osjetio sam tugu, koju je vješto skrivao. Bio je marginaliziran od svojih najvećih ljubavi, kluba i reprezentacije. No ostao je principijelan i uspravan kao katedrala - rekao je Slaven Zambata.

VELIKI STRIJELAC, MAJSTOR ŠKARICA
Dražan Jerković rođen je 6. kolovoza 1936. u Šibeniku, no još kao dječak s obitelji je preselio u Zagreb. Postao je simbol Zagreba i legenda Dinama, a dugo vremena je bio prvi strijelac Plavih. Za Dinamo je zabio 300 golova u 315 utakmica. Na svevremenskoj ljestvici strijelaca prestigao ga je tek Igor Cvitanović, kojem je za taj pothvat trebalo 200 utakmica više. Vrhunac karijere dosegnuo je 1962. na SP u Čileu. Jugoslavija je tad osvojila četvrto mjesto, a Jerković postigao četiri gola. Zahvaljujući tome s Garrinchom, Vavom, Florianom Albertom, Valentinom Ivanovim i Leonelom Sanchezom podijelio je "Zlatnu kopačku". Jerković je karijeru morao prekinuti s 29 godina, budući da se nakon dolaska u belgjski Gent teško ozljedio. Kao direktor i trener Jerković je radio u zagrebačkom i vinkovačkom Dinamu, Zagrebu, Klagenfurtu i Villachu, a bio je prvi izbornik hrvatske reprezentacije.
U dresu Dinama osvojio je naslov 1958., te bio pobjednik Kupa 1960.i 1965., a jednu od najupečatljivijih reprezentativnih partija odigrao je na Europskom prvenstvu 1960. kad je s dva gola u polufinalu pomogao Jugoslaviji da 5-4 pobjedi Francusku.