Hrvatska paraolimpijka opisala tragediju koja joj je promijenila život: 'Osjećala sam da odlazim'

Hrvatska paraolimpijka Jelena Vuković (50) iz Pule na društvenim je mrežama podijelila tragediju koja joj je zauvijek promijenila život. I iz koje je, kako kaže, izašla još jača.

Jelena je osvajačica brojnih medalja i odličja, sportom se bavi od svoje dvanaeste godine, a od 1996. isključivo se bavi bacanjem kugle, diska i koplja. Ta Puljanka osoba je s invaliditetom od rođenja. Nosila je natkoljenu protezu sve do kobne prometne nesreće nakon koje je završila u kolicima.

-​ Gledaj me dobro. Gledaj ove ožiljke. Oni nisu znakovi slabosti, već dokazi da sam bila jača od svega što me tada pokušalo slomiti. ​Bila je zimska noć, 28. siječnja. Magla je bila gusta, a zrak leden, cesta mokra i klizava. Mama je cijeli dan ponavljala: „Nemoj ići“, kao da je njezino srce vidjelo ono što moje oči nisu mogle. No, bila sam uporna. Sportašica, taj sportski duh koji je u meni uvijek pobjeđivao, s tisuću razloga zašto baš moram biti tamo, u Pazinu, na proglašenju najboljih sportaša u Istri - napisala je Jelena na društvenoj mreži i dodala:

- Pronašla sam razlog za svaki njezin strah. Da sam te majko bar poslušala... ​A onda na povratku kići, samo nekoliko kilometara od kuće – dva svjetla. Bez prostora, bez vremena, bez bijega. Samo prasak koji je zauvijek podijelio moj život na „prije“ i „poslije“. ​Ležala sam u ledenoj travi i blatu. Sama. Tišina noći parala je uši jače od sirena koje su dolazile, bili su zaista brzi.. A onda su došli oni. Crvene uniforme u bljesku rotirki. „Osjećaš li ovo?“ – pita doktor, dok pritiska moju nogu. „Ne,“ kažem tiho. „A ovo? Osjećaš li sada?“ Gledam ga, a u grudima mi se skuplja krik koji ne može van. „Ne.“ „Ni ovo?“ Tišina. Moje noge više nisu bile moje. „Ne...“
Čula sam samo ono njegovo psovkom ugušeno: „A u p.m...“ Taj „A u p.m...je bio presuda mojoj kralježnici - stoji u njenoj objavi.

Imala je frakturu kralježnice, slomljeno rame, bol u prsima...

POGLEDAJTE GALERIJU Ovo su svi hrvatski osvajači medalja s Paraolimpijskih igara

- Tri bolna mjesta. Fractura kralježnice. Devet pomaka. Slomljeno rame i prsa koja ne mogu udahnuti jer je zračni jastuk uzeo sav moj zrak. Imobilizacija. Trpanje u kola. „Ajde mala, ne idi, ostani tu!“ Dok su me pokušavali stabilizirati, dok su me stavljali i kola, dok je košmar postajao moja stvarnost, zvoni mobitel, mama je, sestra mi stavlja mobitel na uho. Ne mogu ga držati. Ne osjećam ruke. Čujem njezin glas, oštar od straha, bez „halo“, bez pitanja gdje sam. Samo krik: „Lela, šta ti se desilo?!“ I u tom trenutku, dok mi se tlo pod tijelom gubilo, dok sam osjećala da odlazim, skupila sam svu snagu svijeta u jedan lažni osmijeh u glasu. „Ma ništa, mama... imali smo prometnu, sve je ok, ne brini, idem samo da me pregledaju, pa se brzo vidimo.“ Lagala sam je da bih je sačuvala, dok sam ja polako nestajala. ​Klonula bih, pa se vratila. Susret sa svjetlošću, pa susret sa smrću. I tako u krug. ​Jedan mladić, pod utjecajem droge, sa 120 na sat, zakljucao je za svojim volanom u svojoj bezbrižnosti, zakucao je mene u bolničke krevete i rehabilitacije. Kada je izašao iz, na krov prevenutog auta, stresao je svoju robu i vratio kapu na glavu... Te sam noći ja bila jedina koja je bila ozlijeđena..
Bog zna zašto... Čekale su me godine borbe, svaki korak koji je izgledao kao pobjeda na najvećem natjecanju, a onda opet kolica, i dalje nije bilo... Kotači su postalo satavni dio moga života... ​Ali danas, 28. siječnja, ja ne plačem nad onim što sam izgubila.
Plamen koji me je mogao progutati da me nisu uspjeli iščupati iz auta, samo me je pročistio. Ne vraćam se na staro, jer sam tu osobu prerasla u mraku, dok nitko nije gledao. ​Moja tišina više nije predaja.Moja tišina je moja moć.Hvala ti, Bože, na daru života.Preživjela sam - napisala je hrvatska paraolimpijka na društvenoj mreži.