Deset godina bez 'kvarnerskog Maradone': Kobna vožnja uzela život nekadašnjem 'vatrenom'

Prošlo je točno deset godina. Deset godina tišine od onog kobnog jutra 28. lipnja 2015., kada je u zoru, tek pola sata prije ljetnog svitanja, utihnuo jedan život. Na zavojitoj cesti u predgrađu Opatije, u tragičnoj prometnoj nesreći, zauvijek je otišao Goran Brajković, opatijski i riječki dečko, nogometni virtuoz, bivši hrvatski reprezentativac i čovjek čije je srce kucalo za Rijeku i Kvarner. I danas, čitavo desetljeće kasnije, sjećanje na njega ne blijedi. Sjetili su ga se i iz Rijeke.

"Prošlo je već deset godina otkako nas je napustio Goran Brajković, čovjek koji je u dresu Rijeke ostavio srce na terenu i upisao se u sjećanja svih navijača. Njegovih 150 nastupa za bijele ostaju dio klupske povijesti, a nadimak 'kvarnerski Maradona' najbolje govori o njegovom nogometnom talentu. Danas njegov mural u opatijskoj Tošini tiho čuva uspomenu na jednog od onih koje ne zaboravljamo. Prerano otišao, ali zauvijek među nama", napisali su iz kluba.

Kobno jutro koje je zavilo Kvarner u crno

Bila je nedjelja, rano jutro oko 5 sati. Na raskrižju ulica 43. istarske divizije i Varljenske ceste, Brajković je vozio motocikl. Trenutak nepažnje, sudar s automobilom i život 37-godišnjeg nogometaša naglo je prekinut. Vijest se proširila brzinom munje, ostavljajući u šoku i nevjerici njegovu obitelj, prijatelje i čitavu sportsku javnost.

Cesta je odnijela jednog od najomiljenijih sinova riječkog nogometa, čovjeka koji je tek godinu dana ranije zaključio aktivnu igračku karijeru i posvetio se treniranju mladih naraštaja u NK Opatiji. Njegov odlazak ostavio je prazninu koju ni vrijeme ne može ispuniti.

Rijeka u srcu, talent u nogama

Rođen 18. srpnja 1978., odrastao je uz Rijeku, a dres voljenog kluba nosio je od 1998. do 2003., zaigravši 131 put. Bio je ključni član slavne Gračanove generacije iz 1999., kojoj je kontroverzno podignuta zastavica pomoćnog suca u posljednjoj utakmici protiv Osijeka otela toliko željeni naslov prvaka. Njegova odanost bila je neupitna i legendarna. U vrijeme kada su transferi u redove rivala bili uobičajeni, Brajković je čvrsto stajao pri svome:

- Čast svakome, ali ni pomisliti ne mogu da igram za Hajduk ili Dinamo. Jednostavno nema tih para. Da ja kao dijete ovog kraja, ovog grada i ovog kluba odem u redove najvećih rivala? Ne bih mogao sam sebi, a kamoli svojoj ekipi, prijateljima iz djetinjstva pogledati u oči.

Na terenu je bio plemeniti veznjak, majstor proigravanja i razorih slobodnih udaraca, a istovremeno bespoštedni borac, fajter koji nikad nije odustajao. Riječka publika ga je obožavala, a Kantrida je pljeskom nagrađivala svaki njegov potez, bilo da se radilo o genijalnoj asistenciji ili fanatičnom uklizavanju.

Foto: HNK Rijeka/Vigo Mavrović

Karijera obilježena ozljedama i pečatom reprezentacije

Nakon Rijeke, njegov nogometni put vodio ga je diljem Europe. Otišao je u ambiciozni Arsenal iz Kijeva, gdje je u početku briljirao, no teška ozljeda usmjerila mu je karijeru u drugom smjeru. Borio se i igrao za Pomorac iz Kostrene, slovensku Belu Krajinu, Kopavogs na dalekom Islandu, albanski Flamurtari i grčku Kastoriju. Svaki put bi se vraćao, ali ozljede su ostavile traga na talentu koji je mogao dati još i više.

Vrhunac karijere ipak su bila dva nastupa za hrvatsku nogometnu reprezentaciju 2001. pod vodstvom izbornika Mirka Jozića. Na turneji u Južnoj Koreji zaigrao je uz velikane poput Rapaića, Solde, Jarnija i Šimunića. Iako je skupio samo dva nastupa, to je bila kruna njegove karijere i potvrda golemog talenta, koji je nažalost djelovao u eri nevjerojatne konkurencije u veznom redu "vatrenih" predvođenih Prosinečkim i Stanićem.

Nasljeđe koje živi vječno

I deset godina nakon njegove smrti, Goran Brajković živi u sjećanjima, na muralu koji mu je posvetila Armada na prilazu Opatiji, ali i kroz djela. Njegov posljednji klub, NK Opatija, zajedno s prijateljima, svake godine organizira Memorijalni turnir "Goran Brajković" za mlade nogometaše, čuvajući uspomenu na svog igrača i trenera.

Goran Brajković za sve Riječane zauvijek ostaje "uno di noi", jedan od nas. Najveći navijač Rijeke koji je ispunio dječački san da zaigra za svoj klub. Legenda čije ime odzvanja tribinama i danas, kao opomena na krhkost života, ali i kao vječni dokaz da prava ljubav prema klubu i gradu nikada ne umire. Kao stihovi pjesme s tribina: "Kad mi srce stane kucat, moja duša tu će ostat. Na tom mjestu ispod stijena... Za sva vremena."