Skora privatizacija državnih tvrtki je zadnja šansa Hrvatske

 Ako Vlada, zbog preuzetih obaveza za uvođenje eura u sljedećih pet godina, za koju godinu provede novi val privatizacije, prema Tuđman-Škegrinu modelu iz ‘90-ih, slijedi nova pljačka po principu ortačkog kapitalizma.

To će ujedno biti i konačno zatiranje nade da bi se u Hrvatskoj mogla osnažiti poduzetna srednja klasa koja bi zahvaljujući samo svojem radu, talentu i inovativnosti mogla u dogledno vrijeme od Hrvatske stvoriti prosperitetnu državu s visokim demokratskim standardima u koju će se Hrvati željeti vratiti i(li) ostati.

Provede li se predstojeća privatizacija preostale državne imovine prema Tuđman-Škegrinu modelu, kako ga je nazvao Ivo Bićanić, profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i makroekonomist, u vodu će pasti doskočica Ljube Ćesića Rojsa: “Tko je jamio, jamio je”, jer će se, tvrdi Bićanić, opet “jamiti”. Sve je to elaborirao na portalu Ideje.

Klika koja se tijekom prve privatizacije obogatila sigurno će poduzeti sve da se dodatno potkoži. No to ne mora nužno značiti i da će u tome uspjeti. Bićanić kao alternativu nudi vrlo dobro rješenje - vaučersku/kuponsku privatizaciju kojom bi se imovina koju treba privatizirati pravedno svima podijelila. Što bi poslije svatko od građana radio sa svojim dijelom, bila bi njihova stvar. Potencijalni vlasnici vaučera danas su “kapitalistički obrazovaniji”, što obećava bolji ishod. Nadalje, u rukama stanovništva našao bi se i veliki kapital te bi se pokrenulo tržište kapitala. Kako je osobna potrošnja glavni motor rasta, i on bi vaučerskom privatizacijom dobio novi zamah.

Sve to bi moglo osnažiti i srednju klasu, koja je lakmus papir stanja u državi, mjerilo demokratičnosti i civilnog društva. S Tuđman-Škegrinim modelom dobivamo zabetonirani kroni kapitalizam, odnosno moć bi i dalje ostala u rukama rodjačko-klanovsko-političko povezane vrhuške koja traži podobne, a ne najbolje.