Janica je otišla kao najveća: Ne bih podnijela novu ozljedu

Priča o Janici Kostelić priča je o najvećoj sportašici koju je Hrvatska imala. Mala pjegava cura iz Medvedgradske ulice otišla je tamo gdje nije nitko prije nje. Do Olimpa, mjesta na kojem su, prema grčkoj mitologiji, živjeli bogovi. I gdje joj je mjesto. Njoj, božici skijanja. Svi volimo Janicu jer je našu malu zemlju učinila svjetskom velesilom. Smjenjivale su se ozljede, operacije, suparnice, lomovi, bolovi, koljeno, štitnjača... Dva puta, pet puta, sto puta. No pobjede su ostale njezina konstanta. Svjetske medalje, olimpijske, Kristalni globusi... San iz kojeg se nitko od nas nije htio probuditi. Sve do proljeća 2007. Ne pokazujući osjećaje, u svom stilu, rekla je “zbogom”. Bilo je to na Sljemenu, gdje je priča i počela. Tek je navršila 25 godina. Iza sebe je imala pobjeda za 100 sportskih karijera, a ozljeda i operacija za 1000.

- Morate jedanput napraviti rez. Oduvijek sam htjela iz sporta otići dok sam na vrhuncu. Ne bih mogla podnijeti da se opet ozlijedim ili da me mlade nabrijane suparnice ostavljaju iza sebe, da se vučem po stazi - rekla je Janica.

Nikad se nije vukla. Ne, nije to bio njezin stil. Pitajte njene suparnice, kakav su osjećaj imale. Isti onakav kakav su imali protivnici Carla Lewisa i Marka Spitza. Blizu si, a ne možeš ništa. I koliko god se trudile, naprezale, uvijek su ostajale korak kratke. Utakmica koju nisu mogle dobiti. Nikako. Pobjede je slavila smireno, lagano mahnuvši rukom.

- Tako rade najveći. Tako sam je učio. Pobijediš li, samo mahni - rekao je njezin otac Ante. Takva je bila Janica. Tako je i otišla. Lagano mahnuvši svima na Sljemenu...