Slavka Sobina trenutačno gledamo kao susjeda Špiru u seriji ‘Blaž među ženama’ Gorana Kulenovića. S njim voli surađivati, a snimili su pilot i za seriju ‘Direktor’
VELIKI INTERVJU ZA CAFE
Slavko Sobin iskreno o glumi, obitelji i strastima: 'Da se pruži prilika - glumio bih Stallonea'
Čitanje članka:
11
min
Splićanin Slavko Sobin (40) jedan je od naših najzaposlenijih glumaca. Ambiciozan je, karizmatičan, iskren i “bez dlake na jeziku”. S njim smo se našli u pauzi od snimanja i popričali o brojnim ulogama, životu i planovima. Dobro, odradili smo i jedan boksački trening koji nije zanemariv...
Premijerno je predstavljena serija “Blaž među ženama” u kojoj glumite šarmantnog i komičnog susjeda Špiru. Od 29. rujna emitira se na HRT-u. Recite nam nešto više o samom liku i koje sličnosti imate s njim u stvarnom životu.
Špiro je na papiru glasna, duhovita i naprasita figura - publika će ga tako i doživjeti. Ako bi se povlačila neka paralela između likova koje već znamo, on bi bio izvanbračno dijete Joeyja Tribbianija i Kramera, za koje nismo dosad znali da postoji. Ali nisam tražio inspiraciju u njima ili komičnim situacijama nego, kao i uvijek, gradim likove iz njihove ranjivosti. Vjerujem da ljudi, pa tako i Špiro, većinu stvari koje rade ‘na van’ zapravo rade iz nesigurnosti i obrambenih mehanizama. Iza te fasade krije se usamljen čovjek u strahu od starenja i nerealiziranosti. On stalno negdje žuri, a zapravo ne radi ništa - posao mu je testiranje videoigara u vlastitu dnevnom boravku, a i to uglavnom prepušta drugima. U panici je da mu mladost curi, trenira kao manijak, nabacuje se svakoj ženi koja mu uđe u radijus od sto metara. Ulazi u krizu srednjih godina i drži se za sliku vječnog momka, iako je svima, osim njemu, jasno da to više nije slučaj. Upravo to ga dovodi u genijalne i apsurdne situacije. Mogao sam igrati samo komediju i rezultat bi bio zabavan, ali meni je užitak tražiti što on skriva. Te njegove mane vrlo sam lako prepoznao - vjerojatno su dijelom i moje - samo što sam ih za ulogu potencirao do krajnjih granica.
To je vaša treća suradnja s redateljem i scenaristom Goranom Kulenovićem. Radili ste i na seriji “Crno-bijeli svijet” i filmu “Smrt djevojčice sa žigicama”. Kakvi ste na setu kao dvojac? Daje li vam prostora za improvizaciju?
Zapravo je ovo naša četvrta suradnja jer smo u međuvremenu snimili i pilot za seriju ‘Direktor’. Funkcioniramo fenomenalno jer nam je baza odnosa beskrajno povjerenje. Karakterno smo jako različiti pa često jedan drugom otvorimo neku novu dimenziju lika, a profesionalno smo slični - štreberi u najboljem smislu. Do prvog dana snimanja odradimo cijelu pripremu, a onda me pusti da na setu radim što hoću. Ponekad tempo ne dopušta svakoj ideji dati šansu, ali to povjerenje znači da mogu biti hrabar i otići daleko pa ako mu se nešto ne svidi, kaže ‘ne’ i ja mu vjerujem. Isto vrijedi i za cijelu glumačku postavu ‘Blaža’. Od glavnih do epizodnih uloga - svi su fenomenalni. Ta lakoća igre po meni je glavni adut serije. Sjajan scenarij, Kulenović na čelu, strastvena ekipa iza kamere i glumci koji obožavaju i svoje likove i jedni druge privatno. Ne može ljepše od toga.
Moramo se dotaknuti Žungula. Legendarna serija i uloga. Po čemu ćete je pamtiti? Na što ste najponosniji? Je li vam bilo lako oprostiti se od tog lika? Iako mi i dalje nismo prihvatili da pete sezone neće biti…
Najponosniji sam što ‘Crno-bijeli svijet’ i dalje osvaja srca - nove publike i one stare. Gleda se i u reprizama i na streamingu, okuplja generacije, a to je najveća ljepota televizije. Ovih dana sam listao stare komentare na društvenim mrežama i shvatio koliko je CBS dio pop kulture ove generacije i koliko su ljudima ti likovi bili dragi, bliski i bitni. Velika je stvar biti dio nečeg tako uspješnog. A Žungul? Ne mogu se oprostiti od njega sve i da hoću jer me na ulici uglavnom pozdravljaju sa ‘Žunguleee!’. On je i dalje najrelevantnija uloga u mojoj karijeri. Glupo bi bilo reći da mi je u redu ako ga nikad ne nadmašim, ali ako mi i sa 70 netko na cesti kaže ‘Evo Žungul’ - srce će mi biti na mjestu.
U britanskom filmu “Surviving Earth” Thee Gajić imate glavnu ulogu. I to prvu na engleskom govornom području. Glumite Vlada, bivšeg ovisnika koji se bori s demonima. Je li vam to do sada najzahtjevnija uloga?
Vlad je druga uloga koja mi nije dala spavati (prva je bila ‘Samo kad se smijem’), ali ovdje su ulozi bili još veći jer je ‘Surviving Earth’ intimna priča redateljice Thee Gajić o njezinu ocu. Ona ga zna bolje nego što ga ja ikad mogu znati, a ja ga moram stvoriti i odigrati pred njom. Najveći zalogaj bio je pronaći to jedno ‘Zašto?’ - zašto radiš to što radiš, zašto ne vidiš kome sve šteti? Gluma je predivna jer te uči vidjeti ljude iz njihove perspektive, a ne iz perspektive njihovih postupaka. To bi trebalo znati primijeniti i u stvarnom životu. Vlad je najstvarniji lik kojeg sam odigrao. Nije bilo prostora za trikove, pozu ili bilo kakvu laž - kadrovi su intimni i blizu, sve se vidi. Takve te uloge ogole i kao glumca. Snimanje je trajalo pet tjedana u Bristolu i Londonu i to je bilo najranjivije što sam se ikad osjećao. Prenijelo se i na privatni život - imunitet mi je pao, jedva sam se javljao ljudima, prestao sam trenirati, sanjao sam Vlada. Ali neću lagati - to je jedna od rijetkih mojih uloga u kojoj sam stopostotno ponosan na proces, rezultat i iskorištenost svog potencijala.
Morali ste učiti svirati usnu harmoniku i voziti lijevom stranom. Što vam je bilo teže i zašto?
Definitivno vožnja lijevom stranom. Moje sviranje usne harmonike, kakvo god bilo, nije predstavljalo rizik glumici, toncu i kamermanu stisnutima u autu dok se ja prestrojavam.
Film odlično kotira kod publike. Kakve poruke dobivate?
Dobivam poruke koje me baš dirnu. Ljudi pišu da su se pronašli u Vladovim borbama, da su prepoznali vlastite ili obiteljske demone u toj priči. To je najveći kompliment - kad film ne ostane samo iskustvo gledanja nego otvori neku emociju, neku iskrenost kod ljudi. Javljaju se i ljudi koji nikad nisu imali doticaj s ovisnošću, ali su svejedno osjetili tu težinu i ljepotu filma. Mislim da je Thea napravila nešto univerzalno.
Nakon devet godina vraća se britanska špijunska serija “The Night Manager”. Druga sezona je tu, a najavljena je i treća. Recite nam nešto više o svom liku.
U drugoj sezoni igram Viktora, desnu ruku Diegu Calvi, koji je fenomenalan čovjek i glumac i s ponosom mogu reći moj veliki prijatelj. S redateljicom Georgie Banks sam vrlo kratko surađivao na seriji ‘Kaos’ i, kad se pojavila uloga Viktora, osobno me zvala i ponudila mi je bez audicije i to mi je predivno. Snimali smo u Londonu, Kolumbiji i Španjolskoj šest mjeseci i, iako je Viktor samo jedan kotačić u cjelokupnoj slici, Georgie mi je dala potpunu slobodu da se igram i nadograđujem ga. ‘Surviving Earth’ i ‘Night Manager’ su prva dva strana projekta na kojima sam se osjećao jednako slobodno kao kad radim doma i nadam se da će se to nastaviti i dalje.
Tom Hiddleston, Olivia Colman... što se može naučiti od takvih imena?
Najviše naučiš gledajući ih kako rade. To su ljudi koji imaju sve - talent, iskustvo i status - a ponašaju se skromno, profesionalno i toplo. Tom Hiddleston je jedan od najljubaznijih ljudi koje sam upoznao. Brine se o kolegama, daje prostor u sceni. Razina svakodnevne pripremljenosti mu je na zavidnoj razini. Baš uzor. Olivia je boginja, kraljica, savršenstvo. Generalno kod većine ‘velikih zvijezda’ ne mogu ne primijetiti tu jednu kombinaciju discipline prema poslu i nježnosti prema ljudima s kojima provodiš sate i sate na setu i to je ono što želim učiti od njih.
Koja je razlika između filmskih setova u Hrvatskoj i vani? Kaska li se ovdje previše zbog slabijih financija?
Imam sreću što u Hrvatskoj radim s ljudima koji, bez obzira na financijske nedostatke, odbijaju isporučiti poluproizvod. To ponekad znači prekovremene, to znači da se ne uspije svakoj ideji dati šansa, da ne stigneš loviti savršen kadar ili izvedbu. I onda na kraju dana kad projekt uspije, netko gore pripisuje sebi zasluge, a projekt je uspio usprkos njima. Uspio je zahvaljujući ogromnim radnicima na setu, pogotovo cijeloj ekipi iza kamere. Srećom, radim s producentima kojima vjerujem, redateljima koji mi daju prostor i ekipama s kojima dijelim istu strast. Ali svaki put kad čujem ‘smanjili su nam budžet’, sve sam spremniji okrenuti se i otići - ne jer osobno želim više novca nego jer mi je teško gledati koliko se ljudi moraju lomiti da snime u jednom danu nešto za što po svakoj logici trebaju dva. Grč je ubojica kreativnog procesa. U tom kontekstu, da - rad vani s većim budžetom i više vremena ima prednosti. Ali nigdje se ne stvori takva obitelj kao doma.
Kada bi se snimao film o vašem životu, koga biste voljeli da vas glumi i zašto?
Potpuno mi je mitomanski, čak i u teoriji, razmišljati o filmu o svom životu. Puno mi je prirodnije razmišljati koga bih ja mogao igrati. Recimo, Sylvestera Stallonea ili Deana Martina. Kad sam saznao da postoji mogućnost filma o Stalloneovoj fazi dok je pisao ‘Rockyja’, potegnuo sam sve veze da kreativni tim sazna za mene. S obzirom na to da je prošlo puno vremena - nije mi uspjelo, očito.
Pozirali ste nam kao boksački velikan Muhammad Ali, a u filmu “Papillon” ste se brutalno “pošorali” s oskarovcem Ramijem Malekom. Je li točno da ste dva dana snimali tu scenu i kako je to prošlo?
Uf, odradio sam otad borbi i borbi na filmu. ‘Django’, ‘Old Guard 2’, ‘Kaos’, ‘El Turco’... Sve takve scene rade se barem dva dana, uz nekoliko dana priprema. Rad s kaskaderima mi je među najdražim poslovima - to su kul, požrtvovni i strpljivi radnici. Naučio sam hrpu toga od njih i danas mogu reći da mi ne treba ‘stunt double’, barem ne za akcijske scene kakve sam do sad imao što produkcijama puno znači. To su scene koje stvarno razvesele dječaka u meni. Sjećam se u ‘Djangu’ - ležim iza debla, ide tip na konju, ja pucam, on pada, konj preskače preko mene... i u jednom trenu se osjetiš kao da sve to gledaš u ‘slow motionu’ i pomisliš ‘čekaj, ja sam stvarno plaćen za ovo što sam se nekad davno igrao s bratom i rođacima?’.
Objasnite filmskim laicima kako dolazite do uloga vani?
Ukratko, moja agentica dobije upit, ja snimim scenu doma, pošaljemo i čekamo. Godišnje ih pošaljem dvadesetak. Od tih 20, za 15 nikad više ne čujemo ništa, za dvije-tri stigne ‘žao nam je’ i dvije, tri dobijem. Sad pucam na malo veće uloge, manjih sam odradio dosta, pa je teže doći do tih par ‘da’, ali vjerujem da su tu negdje iza ugla. Najgori dio audicije je uvijek taj intro koji moraš snimiti: ‘Hi, my name is Slavko Sobin, I’m an actor based in Croatia...’. Trenutačna ambicija mi je doći do razine da bar to više ne moram snimati - da casting direktori i producenti unaprijed znaju tko sam.
Biste li danas nešto drukčije napravili u karijeri da možete vratiti vrijeme?
Ne. Iz svake pogreške sam nešto naučio. I privatno i poslovno. Savršen put ne postoji - život ne funkcionira tako.
Pred kamerama ste nam boksali. Je li vam i privatno zanimljiv taj sport? Koje vježbe najčešće prakticirate?
Boks mi je ogroman gušt privatno. Fokusira me i smiri. Imam fenomenalnog trenera Daniela Levaka u Varaždinu i jedva čekam povratak doma da se vratim i boksu. Uz to radim teretanu i kardio, dosta na snazi i hipertrofiji jer mi je važno održavati tijelo spremnim za sve zahtjeve. posla. Tu me vodi sjajni Vedran Šimec. Volim osjećaj da sam fizički spreman za sve, volim održavati tijelo na razini iz koje uvijek mogu lako kilažom ići gore ili dolje, ovisno što uloga traži. Ali treninzi su mi najpotrebniji mentalno. Ako prije seta ne odem na trening, puno sam osjetljiviji na bilo koju vrstu tenzije na setu. Kad se ispucam prije posla, puno bolje baratam i svojom i tuđim energijama.
Kakav je Slavko bio kao dijete?
Iskreno - ne znam. Znam da sam uvijek bio pomalo ‘izvođač’. Sjećam se da sam u razredu mog brata, četiri godine starijeg, plesao lambadu pred svima. Danas mi je neugodno kad se toga sjetim, a tad mi je bilo bitno samo nastupati, bilo kome, bilo gdje. U ljetnom kampu engleskog sam se prijavio na neko pjevačko natjecanje, toga se isto sjećam. Valjda nisam još bio upoznat s time da te ljudi mogu kritizirati, ismijavati i nisam imao srama. Kasnije sam razvio nesigurnosti i obrambene mehanizme - bježanje u knjige, maštanje, humor, cinizam. Toliko sam maski nosio do tridesetih da nemam pojma kako se opisati do tada. Pretpostavljam da zbog svega toga i jesam glumac.
Možda nije općepoznato, svirali ste i violinu? Kako je to prošlo?
Violinu sam obožavao dok nisam došao do faze kad više nisam mogao napredovati bez vrhunske tehnike. Dok god sam svirao iz srca, bio sam sretan. Kad je trebalo vježbati ljestvice satima, izgubio bih volju. Nisam bio lijen, osvajao sam i nekakva druga mjesta na natjecanjima - ali jednostavno me nikad nije zanimala u životu preciznost, savršenstvo. Meni je tehnika dosadna na sceni. I glumu volim da je prljava, ali da je iskrena. Ništa mi nije dosadnije od lijepo izgovorenog teksta. Početkom srednje škole počeo sam gubiti interes bez obzira na najdivniju profesoricu Gretu Kittle koje, nažalost, više nema. Uz violinu i glazbenu školu me vežu neke od najljepših uspomena, ali to nije bio moj put za dalje. Definitivno sam osvijestio kroz nju i ljubav prema sceni, ali i da se želim publici izraziti kroz sebe, a ne kroz instrument.
Išli ste u matematičku gimnaziju i glazbenu školu, a sanjali o Akademiji. Je li vam se gluma oduvijek motala po glavi? Kako su roditelji reagirali?
Gluma je uvijek bila prisutna negdje u potiljku, ali tek sam u srednjoj sam sebi izverbalizirao tu želju i upisao dramsku radionicu u Splitu. Roditelji se nikad nisu bunili, pogotovo jer su već u drugom srednje imali priliku vidjeti me na pozornici i osjetiti da je to stvarno nešto što želim i omogućili su mi da danas budem tu gdje jesam.
Volite se igrati s modom. Gdje pronalazite inspiraciju? Kako biste opisali svoj stil?
Privatno sam u trenirkama, odnosno tutama kako bi rekli mi doma i smatram da uopće nemam stil, samo želim da mi je udobno. S druge strane, za bilo kakvu promociju svog rada se zadam do kraja. Srediti se za crveni tepih znači ispoštovati i svoj rad i rad kolega i kolegica. Imam predivnu dugogodišnju suradnju s brendom Lokomotiva Lane Puljić i naši ‘brainstorming’ sastanci pred svako javno pojavljivanje su brzi, kreativni i mislim da su nam rezultati fenomenalni. Ponekad ti u ovom poslu više medijskog prostora i reklame za film, nažalost, donese ono što si obukao na premijeri nego išta drugo i ja to uvijek koristim do kraja.
O privatnom životu ne volite previše govoriti. Skrasili ste se u kući u okolici Zagreba, okruženi ste voljenim ljudima i ljubimcima. Kako zamišljate starost? Lula i fotelja ili...?
O svom privatnom životu obožavam govoriti, ali ne za medije. Neke stvari su mi svetinja i dijelim ih samo s ljudima koji imaju potpunu sliku o tome tko sam i kakav sam. Starost zamišljam kao sve osim lule i fotelje. Jedan dan poklonim sve što posjedujem, kupim jednosmjernu kartu, pijem ajahuasku u Peruu, jedem gljive na Burning Manu, meditiram na nekoj planini. Radim i dalje ako mi se ponudi nešto genijalno, ali bez ambicija i bez inhibicija. Sve ono što sad ne radim jer je dug put ispred mene i previše ljudi na koje moje odluke utječu - to ću raditi između sedamdesete i stočetvrte.
Jesu li vam roditelji uz najveću podršku i najstroži kritičari?
Samo najveća podrška. Kritike su odradili dok nisu u mene usadili radne navike i vrijednosti. Trebalo je malo dulje nego što su vjerojatno očekivali, ali sad se nadam da su zadovoljni.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
Houdek otpjevao Ružu Hrvatsku ispred Vukovarskog vodotornja: Poslušajte kako zvuči izvedba...
Otac HRT-ove voditeljice odlučio supom krenuti prema Vukovaru: 'Htio sam odati počast žrtvama'
FOTO Dominik iz 'Života na vagi' pokazao promjenu nakon showa: Evo kako sada izgleda