Priča počinje bolno. Prva epizoda bavi se rađanjem djece s tjelesnim oštećenjima i umiranjem od posljedica trovanja toksičnim otpadom. Strašno je gledati moć onih koji vladaju i truju ljude i nemoć žrtava
BINDŽAJ I STRIMAJ
Pogledali smo ‘Otrovni grad’. Mane su nevažne. Treba gledati jer mogla bi biti i - hrvatska
Čitanje članka:
3
min
OCJENA: 7/10
(Netflix)
Britansku seriju “Otrovni grad” (“Toxic Town”) gledao sam kao hrvatsku, a mogla bi biti i hrvatska jer se bavi istinitim slučajem trovanja ljudi toksičnim otpadom. Hrvatska je već godinama europsko odlagalište otrovnog otpada, a o tome se, doznajemo iz tiska, nije brinula i još se ne brine nijedna vlada, prepuštajući posao trovanja ljudi lokalnim vlastima. A lokalna hrvatska vlast ima potpunu slobodu, kao i vlast u engleskom gradu Corbyju, da pod okriljem demokracije, zakona, izbornih laži o napretku i domoljubne retorike ili ne vidi ili dopušta unosno odlaganje, na primjer, 35.000 tona otrovnog otpada na lokacijama u Varaždinu, Benkovcu i Gospiću (službeni podatak Europola).
Istinita priča “Otrovnoga grada” počinje bolno i cijela prva epizoda bavi se rađanjem djece s tjelesnim oštećenjima i umiranjem od posljedica trovanja toksičnim otpadom. Najstrašnija stvar u cijeloj priči je gledati moć onih koji vladaju i truju ljude i nemoć žrtava koje su izabrale takvu vlast i kojima se rađaju tjelesno oštećena djeca. Serija počinje crnim ekranom i glasom junakinje serije, Susan McIntyre (izvrsna Jodie Whittaker), kojoj se rodila beba s rukom bez prstiju. Susan govori: “Nitko me nije htio čuti. Ja sam samo mama. I tako sam ih morala natjerati da me čuju”.
Tri jednostavne i strašne rečenice. Žrtvu nitko ne želi čuti. Žrtva je majka. Žrtva mora natjerati vlast da je čuju. A kako jedna obična neobrazovana majka može natjerati demokratski izabrane političke i stranačke zločince na vlasti da je čuju? Samo ako nađe nekog tko još vjeruje u zakon i pravdu, i tko nije korumpiran, i kome je istina i sudbina žrtava i ljudi s kojima živi važnija od novca. I tko ima, što je najvažnije, kakvu takvu, makar malu, moć i pravo glasa. Taj netko, zapravo, mora biti svetac, a u seriji gledamo tri takva sveca. Prvi je stariji vijećnik Sam Hagen (Robert Carlyle) koji godinama vjerno služi moćnom i korumpiranom šefu Royu Thomasu (Brendan Coyle), za koga naivno vjeruje da je pošten.
Kad se Hagen prvi put u životu usprotivi Thomasu, biva preko noći izbačen iz vijeća kao otpad. Istu sudbinu doživi i drugi svetac, mladi predstavnik gradskog vijeća Ted Jenkins (Stephen McMillan), koji upozorava na opasan nemar oko kontrole zagađenja okoliša. Treći svetac je Des Collins (Rory Kinnear), odvjetnik s misijom bitke za pravdu. Korumpirani demokratski izabrani predsjednik vijeća Roy Thomas može dati otkaz i ušutkati svoje neposlušne zaposlenike Sama i Teda, ali ne može odvjetnika Desa i tri majke čija su novorođena djeca žrtve.
Susan je rodila sina s rukom bez prstiju, Maggie Mahon (Claudia Jessie) sina s nakazno uvrnutim stopalom, a Tracey Taylor (Aimee Lou Wood) kćer s unakaženim uhom, bez bubrega i neformiranim srcem, koja nakon rođenja umire. Tri majke prave su junakinje ove istinite priče, a s njima i dvojica izbačenih iz vijeća i odvjetnik Des Collins, koji sasvim slučajno, tragajući za izvorom trovanja, shvati da to nije zatrovana voda nego zrak koji udišemo.
Prvi put u povijesti doznaje se da uzrok trovanja nije samo voda nego i atmosferski toksični otpad, kakav i mi udišemo u mnogim hrvatskim mjestima. Nakon 13 godina, koliko je trajao taj sudski proces, donesena je presuda u korist žrtava, a zlikovcima koji su dopustili trovanje i umiranje ljudi britanski je sustav, umjesto doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja, što bi bila jedina pravedna kazna, dopustio sudsku nagodbu i potvrdio staru istinu o zakonu i pravdi da je na početku i na kraju svake sudske priče uvijek novac. Serija “Otrovni grad” ima puno nedostataka, od povremeno brzopletog scenarija Jacka Thornea koji, na primjer, u prvoj epizodi mehanički i suho niže tragedije žrtava kao da ih se želi što prije riješiti, do razmetljive režije Minkie Spiro s bezbroj kadrova s neba i perspektive dronova, no ne ostavlja gledatelja u ravnodušnome miru nego budi osjećaj pobune protiv sustava koji ne vidi, ne brine ili, što je najstrašnije, možda dopušta odlaganje, na primjer, 35.000 tona otrovnog otpada na lokacijama u Varaždinu, Benkovcu i Gospiću. Mane “Otrovnoga grada” su nevažne. To je serija koju treba gledati.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
