Franjo Nano Prša pobijedio je na natjecanju pjevača amatera i prvu pjesmu snimio 1975. godine. Danas redovito prati unuka Sandra Kulenovića
DJED DINAMOVOG NAPADAČA
Nano Prša za 24sata: 'Nema mi veće sreće nego kad moj Sandro ubaci loptu u mrežu protivnika'
Čitanje članka:
3
min
Moji unuci Sandro i Tin najveći su mi ponos. Pratim sve njihove utakmice, pravi su ‘fajteri’, kao i svi u obitelji, rekao nam je Franjo Nano Prša. On je djed Dinamova napadača Sandra Kulenovića, dok brat Tin igra u Sesvetama.
Veliki Dinamovac, to svima pada prvo na pamet kada se spomene ime Sandra Kulenovića. Kada se malo “zagrebe”, taj dečko iz Španskog podcijenjen je u maksimirskom klubu. Prošle je godine, iako s malom minutažom, jer su Petković i Kanga bili ispred njega, zabio 22 gola u 47 utakmica. Ove sezone počinje s klupe, u sve četiri utakmice, a neumoljiva statistika govori kako je u 72 minute (da, dobro ste pročitali, samo 72 minute), zabio već četiri gola. Odnosno, za gol mu treba samo 24 minute.
- Uvijek sam mu govorio da treba biti uporan i da će sve doći na svoje. I sada mu govorim, ‘Sandro, ako i igrač samo deset minuta, važno je da zabiješ gol’ - priča nam Nano Prša, i dodaje, da ne bude više “krivih” pitanja i zabune:
- Moj je otac rođen u Beču, a svi smo mi rođeni ovdje, u našem Zagrebu.
U djetinjstvu se na Trešnjevci i on bavio nogomet, ali glazba je ipak bila jača. Prvi album snimio je davne 1975. godine, a glazbom se počeo baviti u crkvenom zboru, gdje je pjevao. Pobijedio je na natjecanju pjevača amatera, koja mu omogućuje snimanje prvog singla “Tango u Parizu”.
- Nakon toga sam osnovao i svoj prvi bend, Stakleno zvono, s kojima sam snimio pet pjesama. Kasnije sam krenuo u solo karijeru - prisjeća se Nano.
U glazbi je ostao cijeli život, bio jedan od prvih zagrebačkih uličnih pjevača. Kvart Trešnjevku, kao i "sokole", odnosno njegove unuke, Sandra i Tina uvijek spominje. Imao je i svoj ratni put, a onda se pokrenuo projekt "Hrvatska narodna škrinjica Nane Prše." U njoj se nalazi CD s pjesmom "O, Sveta Marijo, i kaj i ča i što".
- Jako sam ponosan na to, jedinstveno je to. Mi smo svi Hrvati, nema tu Thompsona i 'ovih'. Kod nas nema mržnje, tako učim i svoje unuke, svoje sokole. Nema mržnje, samo ljubav - priča nam Nano, pa ističe i album "Zagrebačke pučke pjesme", za koje kaže da je "blago s asfalta"...
Kakav je "fajter", kako voli istaknuti, unucima je pokazao na svom primjeru. Imao je težak moždani udar.
- Nisam mogao pričati dvije godine, ali evo, ide, oporavio sam se. To su geni, cijeli život sam takav, kažem sebi, uvjerim se da nešto mogu i to napravim. Tako sam učio i Sandra i Tina.
Prepoznatljiv je i po upečatljivoj frizuri, kovrčava kosa, ponekad i lagan "fudbalerka". Kad se vide fotografije, u crno bijeloj tehnici, otprije pedesetak godina vidi se zašto je bio "na štihu".
- Cijeli život to furam, to su valjda geni, prepoznaju me ljudi po frizuri. Svi znaju da sam oduvijek bio malo poseban - s veseljem nam priča Prša.
Vratili smo se na Sandra Kulenovića, koji je u subotu na Maksimiru protiv Istre još jednom bio strijelac. I još jednom ušao s klupe.
- Odem ja na Maksimir, gledam ga, ali sam. Pomolim se za njega, neka samo nastavi zabijati...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
