Max Juričić je laureat Rock&Off nagrade za životno djelo

Rock&Off nagradu za životno djelo 2025. godine dobiva Max Juričić. Čovjek koji, unatoč desetljećima iskustva, nikada nije prestao biti na početku. Čovjek koji i danas, s istom znatiželjom kao i prije pedeset godina, ulazi u novo poglavlje, bez namjere da zaključi katalog koji zovemo životnim djelom. 

DODJELA 23. SIJEČNJA Objavljene nominacije za osmu Glazbenu novinarsku nagradu Rock&Off, evo tko je u utrci

Njegova posebnost ne proizlazi iz jednog benda, jednog zvuka ili jednog razdoblja. Ona proizlazi iz kontinuiteta. Iz upornosti. Iz činjenice da nikada nije odustao – ni od benda, ni od potrage za novim načinom da bude u bendu. Dugi niz godina poznavali smo ga prije svega kao gitarista, aranžera, producenta i pratećeg vokalista. To znači da ga često nismo prepoznavali. I to nije bilo slučajno. 

Max se cijelu karijeru sklanjao u drugi plan, pa čak i iza pseudonima Max Wilson, puštajući da pjesme i autori u koje je vjerovao govore umjesto njega. Njegove su se vrijednosti očitovale u tuđim glasovima, u zvuku bendova, u načinu na koji je glazba bila aranžirana, odsvirana i dovedena pred publiku.

Danas voli reći da je s bendom teško, a bez benda još teže. Ima o tome i pjesmu! Dovoljno je baciti pogled na njegov opus da postane jasno zašto. Max Juričić jedan je od onih rijetkih ljudi koji stoje između pjesnika i menadžera, osobenjaka i praktičara. Glazbenik koji razumije viziju, ali i logistiku. Pojedinac bez kojega bi povijest naše popularne glazbe bila lišena nekih velikih valova. 

Bio je dio nulte postave Azre, Filma, Vještica, Le Cinema, Šo!Mazgoona, Gego&Picigin benda, a danas je kapetan Ljetnog kina i Plesača sporog stepa. Njegova je priča priča o svim tim bendovima, ali i o jednom stavu – da se glazba gradi zajednički i da se svaki korak mora razlikovati od prethodnog. 

Iskustvo s Filmom, jednim od najznačajnijih sastava jugoslavenskog novog vala, bilo je za Maxa presudna škola – glazbena i životna. Ustrajanje na autorskoj viziji ispred onoga što se tada smatralo komercijalnim izborom, prihvaćanje činjenice da publika često slijedi zvuk, a ne ime, kao i spoznaja da velike turneje sa sobom nose i velike troškove – sve su to bile lekcije koje će kasnije oblikovati njegov pristup glazbi. Iz tih iskustava postupno se rađala i njegova životna misija: pronaći način da se glazba svira lakše, slobodnije i održivije.

Nakon Filma i Le Cinema, Max se sve više udaljavao od klasične rock instrumentacije, tražeći novi zvuk i novu mjeru. Taj je put počeo s Vješticama krajem osamdesetih, a kulminirao osnivanjem Ljetnog kina 2009. godine – sastava bez ijednog klasičnog rock instrumenta, s ukuleleom, klarinetom i udaraljkama. Ideja da cijeli bend s opremom stane u jedan automobil bila je logistički trik, ali i izraz povjerenja u to da muziciranje otvara prostor za igru i bezbrižnost, a ne samo probleme s egom i putnim troškovima. 

Nadahnuće za vlastite pjesme dobio je tek na pragu šestog desetljeća. Dotad je pratio generacijske glasove poput Jure Stublića, Srđana Sachera, Vlade Divljana i Žana Jakopača. No, kad su se njihovi signali utišali, a tijelo zatražilo sporiji ritam, rodio se Plesač sporog stepa – projekt u kojem su sve prethodne faze našle novi izraz. Dvostruki LP "Sunčana strana Mjeseca" iz 2025. njegovo je 21. službeno diskografsko izdanje. Glazba je to bonace i tihe vedrine, u kojoj prevladava zrela melankolija i čežnja za skladom. Na nju se pleše polako, ali bez stajanja. Metafora je to života kakvog Max Juričić razumije i živi.

U SAXU Max Juričić kao Plesač Sporog Stepa izvodi svoj novi album 'Sunčana strana Mjeseca 2'

Povijest popularne glazbe prepuna je ljudi bez kojih pjesme ne bi postojale, ali čija se imena rijetko spominju. Ljudi koji su desetljećima bili samo gitaristi, samo članovi benda, samo spajali kablove i miksali trake, a tek se kasnije pokazalo da su nosili ključne kreativne i organizacijske terete. Max Juričić je rijedak primjer nekoga čija se uloga, srećom, prepoznaje na vrijeme.

Zato ova nagrada ide u prave ruke. Iako znamo da je on nikada neće doživjeti kao konačnu potvrdu. Ljudi poput Maxa nagrade rado mijenjaju za probe, priznanja za bend, a statue za još jednu svirku.