Koreeda je jedan od najboljih redatelja djece u povijesti filma

Da je svoje filmove režirao od šezdesetih do devedesetih, japanski redatelj Hirokazu Koreeda bio bi, poput Bergmana, Antonionija, Fassbindera ili Scorsesea, redateljska zvijezda. Bergman, Antonioni i Fassbinder nisu živi, Scorseseu su 82 godine i njegovi posljednji filmovi mogu se vidjeti na Netflixu i Appleu, vrlo rijetko u kinima. Njihovi naslovi, “Irac” i “Ubojice cvjetnog mjeseca”, nisu dio kolektivnog sjećanja publike poput, na primjer, “Taksista” iz sedamdesetih ili “Dobrih momaka” s početka devedesetih. Scorsese je danas, kao i Clint Eastwood i Woody Allen, legendarni oldtimer, ali više nije zvijezda.

Nijedan redatelj danas nije zvijezda, kao što to nije nijedan glumac. Danas svatko može s nekoliko prijatelja snimiti igrani film pametnim mobitelom, kao što je svoj film “Mandarina” (“Tangerine”) ovogodišnji oskarovac Sean Baker snimio 2015. s tri iPhonea 5S. I bilo tko s dosta spretnosti, lukavosti i truda može kao planetarni influencer postati poznatiji od holivudskih glumaca. Vrijeme filmskih zvijezda je prošlost, što ne znači da nema velikih filmova, glumaca i redatelja. Kakav je i Hirokazu Koreeda, jedan od najvećih redatelja 21. stoljeća.

Foto: Profimedia / ilustrativna fotografija

Rodio se prije 63 godine, 6. lipnja 1962., u staroj tokijskoj četvrti Nerima i odrastao okružen ženama, majkom i dvije starije sestre. Njegov otac nije posvećivao pažnju ni njemu ni obitelji jer je bio istraumatizirani i rezignirani alkoholičar koji je u japanskoj vojsci prošao strahote ratišta i nakon rata okrutno zarobljeništvo u sovjetskom logoru. U svom filmu “Poslije oluje” (2016.) Koreeda je glavnog junaka, koji se razveo od žene, rijetko viđa sina, neuspješan je kao pisac i radi kao detektiv za preljube, modelirao prema ocu, ali mu je dodao i osobine i karakterne crte nekih prijatelja. Koreeda nema obitelj, a dijete, rođeno izvan braka, dobio je tek nakon pedesete. U svojim filmovima često kao junake ima djecu, obožava ih i slavan je kao jedan od najboljih redatelja djece u povijesti filma.

U djetinjstvu i mladosti Koreeda nije bio bez obitelji i izgubljen jer je njegov život obilježila snažna prisutnost majke, koja je bila strastvena filmofilka i voljela je književnost. U svojim će filmovima i serijama često portretirati osobe slične majci, ocu i sestrama, a motiv obitelji ostat će mu stalan okvir svih priča - kako drama, tako i neobičnih i maštovitih izleta u žanr, na primjer, samurajski u filmu “Hana” (2006.) ili sudski kriminalistički u “Trećem ubojstvu” (2017.). Ma čega se poduhvatio, bio to scenarij koji nije sam napisao (svega dva), prerada popularne mange ili nova verzija TV serije iz sedamdesetih, rađene prema poznatom romanu, Koreeda sve pretvara u svoju krvnu grupu u kojoj je obitelj središte svijeta, a svi odmaci od tog središta nekad zanimljive i zabavne, a nekad bolne drame. Netko bi iz ovoga mogao zaključiti da je Koreeda jednoličan i da radi uvijek isto, no nije tako. Iako kao humus ima isti motiv obitelji, iz tog humusa uvijek izrasta nešto novo.

Njegova prva filmska škola bila je ona njegove majke koja bi zanemarivala kuhanje ručka ako bi na televiziji bio film s Ingrid Bergman, Joan Fontaine ili Vivien Leigh, a Koreeda bi sve gledao s njom. Upravo su ti zajednički trenuci pred ekranom probudili u njemu ljubav prema kinu, pričama i pisanju. Upisao je studij književnosti i odlučio postati pisac, što je kasnije i postao kao scenarist 14 od ukupno 16 filmova i tri televizijske serije. Nakon završetka studija zaposlio se kao asistent u TV kući. Ubrzo je počeo režirati dokumentarne filmove u kojima je polako stvarao vlastiti stil nesentimentalnog objektivnog promatrača koji ne suosjeća sa svojim licima tako da to pokazuje u samom prizoru, nego stvara takav dojam redateljskim postupkom kojim licima posvećuje pažnju. Ništa nije naglašeno i dramatično, a sve je tu, naoko slučajno i spontano. Nježan, pažljiv, suosjećajan, potpuno je predan svojim licima. To je svetačka posvećenost, suosjećanje bez granica, ali bez najmanjeg traga sentimentalnosti ili patetičnosti. Koreeda je istodobno nježan i okrutan, hladan i topao, dalek i blizak licima, kao da je on sam u svakom trenutku svatko od njih.

Foto: Profimedia / ilustrativna fotografija

Za svoj gotovo savršen rad s glumcima rekao je da ne traži od glumaca, bili oni profesionalci, naturščici ili djeca, da glume nego da budu “prisutni”. Što znači da bez redateljeva vodstva i uputa žive svoj život u prizoru i daju ga liku koji utjelovljuju. Radeći dokumentarne filmove, zavolio je spontanost i nepredvidljivost kao najuzbudljivije sastavnice prizora i nikad nije prije snimanja imao glumačke probe. Što će probati kad mu od glumaca ne treba gluma nego njihova osobnost, a to ne treba probavati jer to je ono što oni kao osobe jesu.

Već prvim filmom, “Maborosi” (1995.), privukao je pažnju smirenim nizanjem scena bez pokreta kamere i atmosferom tuge i izgubljenosti. To je priča o ženi koja ostane sama s bebom nakon što joj muža pregazi vlak. Postoji sumnja da je počinio samoubojstvo, ali zašto? Žena se kasnije ponovno uda za udovca koji ne može prežaliti smrt voljene žene i to je brak dviju tuga koje traže mir i utjehu. Film je osvojio nagradu na festivalu u Veneciji i bio hvaljen kao debitantsko ostvarenje redatelja koji obećava.
To obećanje ispunio je već drugim filmom, “Poslije života” (1998.), neobičnom pričom o mrtvima koji u zagrobnom uredu moraju odabrati svoje najdraže sjećanje, jedino koje će ponijeti sa sobom u svijet mrtvih. Iako zvuči turobno, film je zaigran i duhovit, a osjećaj istinitosti i životnosti postigao je umetnutim dokumentarnim prizorima u kojima je razgovarao s ljudima o njihovim najdražim sjećanjima. Taj mu film donosi nove nagrade i međunarodni ugled, a neki poznavatelji njegova opusa film “Nakon života” smatraju njegovim najboljim ostvarenjem.

Pravu svjetsku slavu stječe četvrtim filmom, “Nitko ne zna” (2004.), potresnom pričom o četvero djece koji sami žive u tokijskom stanu. Očeve ne znaju i nemaju, majka ih ostavlja same i zanemaruje i djeca se skrivaju od stanodavaca da se ne sazna koliko ih je. Film je snimljen prema istinitom događaju, u Japanu poznatom kao “slučaj Sugamo”, ali je priča Koreedina. Film je bio gledan u kinima, dobio je dosta nagrada, a na festivalu u Cannesu dječak Yuya Yagira, koji glumi najstarije dijete, dobio je Zlatnu palmu za najbolju mušku ulogu. To je prvi i dosad jedini put da je na tom festivalu dijete dobilo glavnu nagradu.

Foto: promo

Nakon filma “Nitko ne zna” koji ga je proslavio Koreeda snima neobičan i predivan samurajski film “Hana” (2006.) o bivšem mladom samuraju koji se mora osvetiti ubojici svoga oca, a živi na rubu grada, u siromašnom naselju prepunom odrpane sirotinje. Dok traži ubojicu, samuraj uči djecu čitati i pisati, a jedan bivši samuraj se čudi i pita zašto ih ne uči mačevanju. Drugi samuraj cinično uzvraća: “Što će im mač kad nema rata.” Kad mladi samuraj otkrije ubojicu i vidi da on ima obitelj, ne vidi više smisao svoje osvete. Dvije godine kasnije Koreeda snima jedan od svojih najosobnijih i najboljih filmova, “Još uvijek hodamo” (2008.), priču o tri generacije jedne obitelji koja se sastaje da obilježi obljetnicu tragične smrti sina. Sve se zbiva u jednom danu i film odiše autentičnom slikom obiteljskih odnosa.

Koreedin deveti film, “Kakav otac, takav sin” (2013.), priča je o dvije obitelji čiji su sinovi kao bebe zamijenjeni u rodilištu. Roditelji moraju birati hoće li mijenjati djecu koja su već dio djetinjstva proživjela s njima, a djeca su suočena s neshvatljivom situacijom da ne znaju tko su im tata i mama. Priča je ispričana stoički trezveno, bez patetike i nizanja dramatičnih prizora. Koreeda pokazuje da roditeljstvo nije stvar genetike nego ljubavi i vremena provedenog s djetetom. Film je proglašen novim Koreedinim majstorskim ostvarenjem, a Steven Spielberg otkupio je prava snimanja američke verzije, od koje je, čini se, odustao, svjestan da ne može nadmašiti Koreedin film. Koreedin trinaesti film, “Treće ubojstvo”, kriminalistička je priča o ubojici i odvjetniku koji traga za istinom. Koreeda se virtuozno poigrava s prirodom istine i zločina, ne daje konačno rješenje i ostavlja gledatelja na brisanom prostoru događaja i lica o kojima treba donijeti vlastiti sud. Nije film za televizijski krimi petak, ali je uzbudljiviji od većine trilera, iako krvavo ubojstvo vidimo tek nakratko na samom početku filma. Koreedin sljedeći film, snimljen 2018., donosi mu Zlatnu palmu u Cannesu, nominaciju za Oscara, brojne nagrade i svjetski uspjeh u kinima. Film se na japanskom zove “Kradljiva obitelj”, na engleskom “Kradljivci po trgovinama” (“The Shoplifters”), a na hrvatskom “Obiteljske veze”. Hrvatski mi je naslov najbolji jer govori o onome što junaci filma nisu, a to je obitelj, te onome što ih unatoč tome povezuje u obitelj. Kao i u filmu “Kakav otac, takav sin” junake ne povezuje genetika nego potreba da žive zajedno. A junaci su sitni lopovi koji kradu po trgovinama, žive u nekoj kućici u predgrađu i udomljuju djevojčicu koju majka zanemaruje. Ta siromašna skrpana obitelj živi od dana do dana u takvoj obiteljskoj bliskosti kakvu rijetko vidimo na filmu. Film je jednostavno neodoljiv, savršen do detalja i naoko šlampav, no to je samo Koreedina sposobnost da bude spontan i pusti glumce da žive u kadru svojim životom. Ako je ono što se zbiva u kadru živahno i spontano, sam kadar nije. Koreeda je majstor mirnih statičnih kadrova iznimne ljepote koji su njegov čvrsti okvir u kojemu su svi slobodni raditi sve na svoj način, bez redateljske prisile, Drugim riječima, Koreeda organizirano režira film i svaki prizor i svaki kadar, ali daje potpunu slobodu svima u filmu, prizoru i kadru. Život je u njegovu filmu neuvježban do te granice da se gledatelju čini kao da priča ne postoji, da bi na kraju shvatio da je gledao uzbudljivu i zanimljivu priču. Koreeda svoj postupak objašnjava jednostavnom tvrdnjom da voli život kao takav, sa svim naoko nevažnim i slučajnim pojavama.

U svom zadnjem filmu, “Čudovištu” (2023.), priču o dječaku kojeg zlostavlja nastavnik dijeli na tri dijela i tri gledišta. Prvo je gledište majke koja je ogorčena na školu i nastavnika koji joj je zlostavljao sina. Drugo je gledište nastavnika iz kojega saznajemo da nije sve tako jednostavno i da čudovište nije samo nastavnik već i dječakova majka. Treće je gledište dječaka i ono daje sliku djeteta koji također nije nevino. Još je manje nevinih u njegovoj trećoj televizijskoj seriji, “Asuri”, jednom od najboljih ostvarenja u karijeri. Priča nije njegova, a cijeli njegov život i život njegove obitelji je tu. I majka, i otac, i sestre, i sukobi, i sretni trenuci, i sve što čini obiteljski život u njegovim filmovima i serijama uzbudljivim poput akcije i vratolomija blockbustera.