Najveća je nagrada kad se publici sviđaju naše pjesme, kaže pjevač
SPREMAJU NOVU PJESMU
Ivo Jagnjić iz Dalmatina: Radim kad mi dođu gušt i potreba...
Čitanje članka:
3
min
Ma kakve obožavateljice u mene sa 63 godine… Meni je nagrada kad se ljudima pisme sviđaju. Tako je, kroz smijeh i uz onaj svoj prepoznatljivi šarm, Ivo Jagnjić otvorio razgovor nakon nastupa na Hrvatskoj noći u frankfurtskoj Süwag Energie Areni.
Izgovorio je to kao šalu, ali vidi se da u toj rečenici ima i njegova filozofija, skromnost, iskustvo i onaj dalmatinski đir koji svaku ozbiljnu misao pretvori u laganu, toplu dosjetku.
- Koja je meni pisma najdraža, a koja je najjače prošla? E, to ti je uvik isto, 'Dajem ti rič' - govori Ivo, odmah se vraćajući na ono što publiku najviše zanima: 'Znaš, ta pisma... To je svojevrsno čudo. Napravija san je 2003. godine. Petnaest godina mi sviramo, publika lipo reagira, aplauz, sve normalno... Da bi jedanput, iz čista mira, bendovi za svadbe počeli svirati 'Dajem ti rič' i dogodilo se čudo'.
Smije se i odmah dodaje drugo 'čudo':
- Onda uleti 'Refužo'. I opet bum! Kad radiš pismu, nikad ne znaš šta će bit. Možeš dat svoj maksimum, dat sebe na najbolji mogući način, ali šta će joj se dogodit, nemaš pojma. Ali ima nekoliko pisama koje ljudi baš izuzetno vole... 'Dajem ti rič', 'Refužo', 'Ditelina' koja je stara 25 godina, 'Božić bijeli'... Možda pet-šest pisama koje su ljudima baš, baš posebne. I ponosni smo na to.
Na pitanje pamti li kakvu posebnu anegdotu s Hrvatske noći zastane: 'Ajoj, uvati’la si me na krivoj nozi. Ma ima ih, ali ne mogu se sad sitit! Naš posao je specifičan. Ja često kažem u šali da je jedan od razloga zašto sam izabra ovaj posao zato šta smo slobodnjaci'.
Pa krene objašnjavati njihov svijet: 'Mi smo, ajmo reć, umjetnički raspoloženi ljudi. Volimo glazbu, dali smo cili život za nju. Četrdeset godina putujem u starim kombijima, avionima, svime mogućim samo da bi svira gitaru, piva, zabavlja sebe i druge. To je specifičan posao, ali je i lipo. Kad si u muškoj ekipi na cesti, to je eksplozija smija. Mi nismo inženjeri, mi smo ekipa dobro raspoloženih tipova koji se dobro osjećaju'.
Pričamo o koncertima po svijetu i brzo se vraća na Frankfurt: 'Ljudi koji prate naš rad znaju da Dalmatino u Frankfurtu ima posebnu sponu. To traje... Svirali smo u klubovima za naš svit ovde, na 'Hrvatsku noć dolazimo'... što, šesti put? Od 2014.? Eto, vidiš. To je nama uvik posebno. Ozvučenje vrhunsko, publika topla, razdragana. Uvik se tu lipo osjećamo'.
Vraćamo se na publiku i na pjesme koje prolaze bolje u dijaspori nego doma ili obratno. Ivo tu zastane jer, kako kaže, to je nezgodno pitanje: 'Neke san radio i očekiva čuda, ništa. A neke druge, koje san mislija da će proć tiho, bum! Zato, recimo, ima desetak-dvanaest pisama koje oni baš vole. Slično je kao doma, samo je atmosfera drugačija. I mi smo drugačiji kad sviramo njima'.
Kad ga pitamo za planove, ponovno se nasmije, ali ovaj put onako zaneseno, kao čovjek koji zna da se inspiracija ne može naručiti.
- Ja ti san ka autor tempiran. Ako mi sad neko reče: 'Aj napravi hit!', ja ću mu reć': 'Aj ti prošetaj, pusti me da popijen svoje pivo i laku noć'. Ja radim kad mi dođe gušt, kad osjetim unutrašnju potribu da se izrazim. Moraš se nać' u onom inspirativnome momentu, kad se spojiš s nebesima pa ti Bog pošalje malo dara da napraviš nešto kako Bog zapovidi' - smije se Ivo.
Ali ipak daje mali teaser: 'Spremamo novu pismu. Mislin da će bit dobro, korektno, da se nećemo sramit. Oni koji nas vole bit će zadovoljni. Sad je u fazi brušenja. Nećemo je izdat u Adventu, jer tad uvik proradi ‘Božić bijeli’. Nema ti tu potrebe, a on uvik iznova izađe ka kralj'.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
