Film snimljen prije 40 godina predvidio je pandemiju: Detalji su zastrašujući, evo zbog čega

Prije šest godina je pandemija korona virusa ušla u Hrvatsku, do tada, nezamisliv strah od nepoznatog, sa prvih 100 slučaja zaraze. Danas koronu nitko ni ne spominje iako nije nestala. No kakve veze filmovi imaju s pandemijom? Naime, postoje oni koji su uvjereni da primjerice Matt Groening, autor Simpsona, posjeduje nadnaravne moći.

Njegova animirana serija predvidjela je predsjednički mandat Donalda Trumpa, epidemiju ebole, pa čak i masu Higgsovog bozona četrnaest godina prije nego što su znanstvenici do nje došli eksperimentima vrijednima trinaest milijardi dolara. Ipak, koliko god se ti primjeri činili nevjerojatnima, vjerojatno je riječ o zabavnim slučajnostima. Simpsoni su najdugovječniji američki sitcom i u stotinama epizoda prikazali su toliko apsurdnih scenarija da je statistički bilo neizbježno da se neki od njih i ostvare. S druge strane, proročanstva iz znanstvene fantastike promatraju se sa znatno više skepse, a njihovi se autori shvaćaju ozbiljnije. Upravo zato, kada se jedno takvo predviđanje ostvari, ono izaziva daleko veću jezu.

Jedan postapokaliptični filmski spektakl, snimljen davne 1980. godine, danas se analizira kao zastrašujuće precizna najava globalne katastrofe koja nas je zadesila. Nije riječ o holivudskom blockbusteru, već o japanskom filmu 'Virus' (Fukkatsu no Hi) redatelja Kinjija Fukasakua. U vrijeme kada je snimljen, bio je najskuplji japanski film ikada, a detalji koje je prikazao jezivo podsjećaju na događaje iz 2020. godine.

Radnja filma, temeljenog na romanu Sakya Komatsua iz 1964., započinje nakon što se smrtonosni, umjetno stvoreni virus MM88 slučajno oslobodi iz laboratorija nakon zrakoplovne nesreće. Svijetom se počinje širiti bolest koju mediji i vlasti u početku nazivaju 'talijanska gripa'. Već ovdje počinju prve nevjerojatne podudarnosti. Film prikazuje kako bolest u početnoj fazi ima simptome nalik običnoj prehladi ili gripi, zbog čega je nitko ne shvaća ozbiljno. Stanovništvo nastavlja sa svojim životima, putuje i ignorira upozorenja, što omogućuje virusu da se neometano proširi cijelim planetom.

Ubrzo slijedi potpuni kolaps. Film prikazuje urušavanje zdravstvenih sustava pod pritiskom broja oboljelih, masovnu paniku i scene napuštenih svjetskih metropola. Prizori praznih ulica Tokija, Washingtona i Pariza u filmu gotovo su identični onima koje smo gledali u informativnim emisijama tijekom prvih 'lockdowna'. Prema scenariju, jedini preživjeli su znanstvenici i vojno osoblje na izoliranim bazama na Antarktici, jer virus postaje neaktivan na temperaturama ispod minus deset Celzijevih stupnjeva. Od globalne populacije ostaje tek šačica ljudi suočena s novom prijetnjom - nuklearnim holokaustom koji bi mogao pokrenuti automatski sustav.

Foto: FOX

Preciznost ovakvih starih filmova nije rezultat vidovnjačkih sposobnosti scenarista, već njihove suradnje sa stručnjacima. Mnogi redatelji i pisci znanstvene fantastike konzultirali su se s epidemiolozima i virolozima kako bi njihove priče bile što uvjerljivije. Znanost o širenju zaraznih bolesti nije se fundamentalno promijenila; ono što su znanstvenici osamdesetih godina opisivali kao "najgori mogući scenarij" temeljilo se na realnim matematičkim modelima širenja virusa. Prikaz kako samo jedan zaraženi putnik može pokrenuti pandemiju koja će zaraziti cijeli kontinent nije bila puka fikcija, već znanstveno utemeljena mogućnost.

No, ovi filmovi nisu predviđali samo biologiju virusa, već i psihologiju mase i reakciju sustava. Kultni jugoslavenski film 'Variola vera' iz 1982. godine, iako temeljen na stvarnoj epidemiji velikih boginja, savršeno je secirao ljudsku prirodu u krizi. Prikazao je korupciju unutar sustava, pokušaje vlasti da zataškaju istinu, strah od nevidljivog neprijatelja i raspad empatije unutar karantene. Slično tome, film 'Prijelaz Cassandra' iz 1976. predvidio je strah od putnika kao 'kliconoša' i spremnost vlasti da žrtvuju stotine ljudi kako bi spriječili širenje zaraze. Ovi su filmovi upozoravali da je najveća prijetnja u pandemiji, osim samog virusa, ljudsko ponašanje – od negiranja opasnosti do potpunog kaosa.

Tijekom pandemije koronavirusa često se spominjao i drugi japanski klasik, animirani film 'Akira' iz 1988. godine, kao djelo koje je predvidjelo krizu. Istina je da se u filmu spominju Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine, no tu sličnosti prestaju. U radnji filma nema nikakve pandemije niti se spominje Svjetska zdravstvena organizacija. Teorija se proširila zbog scene u kojoj na znaku koji odbrojava dane do Olimpijskih igara stoji grafit 'Samo otkažite'. Ta slučajnost bila je dovoljna da pokrene lavinu dezinformacija.

Upravo usporedba s 'Akirom' pokazuje koliko je film 'Virus' bio izniman u svojim predviđanjima. Njegovi tvorci nisu se bavili samo zabavom, već su, oslanjajući se na znanost, stvorili moćno upozorenje. Filmovi poput njega, ili kasnijih i realističnijih ostvarenja kao što je "Zaraza" Stevena Soderbergha, pokazuju kako fikcija može poslužiti kao ogledalo društva i najava stvarnih posljedica. Oni nas podsjećaju da su mehanizmi pandemije, od paralizirajućeg straha do prekida društvenih interakcija i nepovjerenja u institucije, univerzalni i da se ponavljaju kroz povijest, bilo na filmskom platnu ili u stvarnom životu.